Reciklaža sećanja

U okviru Beogradskog meseca fotografije 1. aprila 2017. godine u TC „UŠĆE“ je otvorena veoma zapažena izložba „Reciklaža sećanja“ slobodnog umetnika Gorana Kukića. Petar Grimani je napisao kritički prikaz ove izložbe i mi ga u celini objavljujemo uz autorske fotografije Gorana Kukića i fotografije sa otvaranja.

Fotografija kao dokaz i objekt u službi koncepcije.

Goranovo putovanje prema ovoj izložbi započelo je jedriličarskom regatom koja spaja Herceg Novii Bari.U Bariju pronalazi neobično mjesto, svojevrstan deponij neobičnih predmeta svrstanih po nekoj svojoj slučajnoj logici, iracionalnom sustavu. S jedne strane,riječ je o otpadu, jer svaki od predmeta je van upotrebei više se ne koristi,a opet se radi i o jednoj vrsti kolekcije (nalik na Antimuzej V.D.T.)

Dijelovi izrezbarenih kreveta, motora, lustera, lanci, pribor za jelo, kape, igračke, alati, odjeća, muzički instrumenti, reklame, šivaće mašine, skulpture… beskrajan niz predmeta koji više nisu u svojoj primarnoj funkciji…

Lutke koje su bile manekenke i manekeni u izlozima ukombinirane u ovaj masivni amalgam kao da pričaju svoje priče, u kojima njihova vanvremenska idealna ljepota i karakter živog bića govore o nama.
Jedno je sigurno: svi ovi objekti bili su proizvodi ponuđeni u nekoj trgovini, svi su oni bili roba ili dio robe koja je čekala da je kupimo ili su služili u reklamne svrhe.

Svi govore o prisutnosti nas ljudi i o našim potrebama, odnosu konzumacije proizvoda i njihovog ograničenog vremena korištenja.Prisutnost tijela koje istražuje zatečeno stanje ostaje zabilježena očima promatrača koji svoj dolazak u ovaj improvizirani muzejdokumentira svojim fotoaparatom.
Fotoaparat bilježi, visokom tehničkom razinom i oštrinom dokumentira ovaj konglomerat, ali tu nije kraj kreativnog čina.

Goran Kukić je već u prijašnjim autorskim projektima spajao konceptualnost suvremenih umjetničkih praksi s postavom koji postaje ambijentalan i, zajedno s popratnim materijalima, katalogom i plakatom, zaokružuje u cjelinu koja ima svoj specifičan narativ.

«Imamo ideje i znanje», «Kroz ogradu», «JNA84» su projekti koji su potpuno različiti u izvedbi i motivu i vrlo su tematski čisto obrađeni,a zajedničke svima njima su promišljenost i zaokruženost upravo u interakciji i interdisciplinarnom pristupu, koji uključuje i rad sa suradnicima, da bi se, na kraju, dobile posebna priča i estetska cjelina.
Tako je i sa ovom izložbom.

S jedne strane, primitivni totemizam apliciran ukontekstu industrijskih proizvoda postaje kroz same objekte svjedok neke tihe, gotovo prešućene mitologije stvaranja konstantnog otpada. Groblja u slavu vječite mladosti i konzumerizma. Otpad pokazuje pravu stranu gomilanja i konstantnog jurenja prema novom. Pokazuje potrošnost u jednokratnosti korištenja i smrtnost sadržaja, dok forma ostaje bez mogućnosti nastavljanja izvornog života.
Oblicii dalje ostaju intrigantni, zanimljivi i na novi način lijepi, oni ovako dobivaju novi produženi život, poput filmskih zvijezda i manekena što se utiskuju u našim unutrašnjim nebesima. Emocionalno ih zatopljavamo i volimo onakvima kakvi su sada, kombiniramo i kreiramo novi život slažući objekte u nekom nadrealističnom snu na javi.
Širenjem palete potrebnih i nepotrebnih proizvoda, širi se karcinogeno razaranje tkiva biosfere. O tome ne razmišljamo doksu novi, sjajni i zavodljivi. Stvaranjem umjetnih i novih potreba, širi se i prostor konzumerističkog labirinta, u kojemu gubimo i identitet i novce, a zadovoljstvo koje dobivamo je obično kratkog vijeka i nije nužno vezano uz naše primarne potrebe.

«Antropocen» je ime koje su znanstvenici prihvatili za početak novog geološkog razdoblja, jer sve veći broj istaknutih geologa stratigrafa smatra da je Zemlja, nakon više od jedanaest tisuća godina epohe holocena – razdoblja klimatske stabilnosti, čime je bitno omogućen dosadašnji razvoj ljudske civilizacije – vjerojatno već ušla u novu epohu svoje četiri i pol milijardi godina dugačke povijesti: u antropocen. Izrazom „antropocen“ želi se upozoriti na postupno sve veći, a sad već moguće i odlučujući utjecaj čovjeka na stanje Zemljinog sustava.
Upravo postavljanjemovakve izložbe u šoping centar, i to na panoima koji su samostojeći objekti unutar kompletne artikulacije prostora, Goran Kukić postavlja ne samo izložbu nego i čitav spektar pitanja koja se radijalno šire i indirektno otvaraju puno veći prostor od onog koji nas dresira i fokusira na kupovanje.

Pitanja koja iščitavam su: Što mi, zapravo, kupujemo? Što radimo u hramovima koji nas usisavaju i transformiraju u čiste konzumente? Što nam zapravo istinski treba?
Pitanja na koja postaje sve teže i teže naći pravi odgovor.

Činjenica je da sve više nalikujemo na lutke iz izloga. U interakciji sa stvarnošću, zrcaljenja su uvijek najmanje obostrana, a odbljesci brojni.Goran Kukić ovdje zadržava ulogu svojevrsnog fotografa kroničara, koji bilježi zatečeno stanje bez mnogo intervencija. Odabirom mjesta izlaganja svojih radova koji su nastali negdjeu izmaknutom prostoru i bilježenjem motiva koji nije toliko čest, nudeći nam dijalog bez ambicija da nam proda svoje fotografije,Goran prezentira svoju ideju, koju prenosi fotografijom.

Tekst napisao:
mr.art Petar Grimani