Poštovani ljubitelji fotografije Fotografski klub Vojvodina oganizuje kratki početni kurs fotografije u trajanju od 8 časova za sve one koji se učlane u Fotografski klub Vojvodina do 12. marta 2014. godine
Kurs je namenjen početnicima, a za pohađanje je potrebno da imaju bilo kakav digitani fotoaparat. Kurs je besplatan za one koji se prvi put učlanjuju u FKV. Više informacija o učlanjenju, programu kursa, kao i pristupnicu FKV možete dobiti, ako dođete na sastanak kluba koji se održava u četvrtak 6. marta 2014. u 19:30 časova u galeriju FUJI Narodnog fronta 55, Novi Sad.
Ovaj kurs je uvod u jedan mnogo sadržajniji kurs fotografije koji organizuje FKV u trajanju od 4 meseca i na kome se obrađuju napredne fotografske tehnike namenjene onima koji žele kreativnije da se bave fotografijom.
Fotografski klub Vojvodina se najnovijom izložbom pod nazivom „Bušački trio“ odlučio da otpočne sa još jednim konceptom u organizaciji izložbi u Fuji galeriji u Novom Sadu, priređivanje memorijalnih izložbi fotografija, onih ljudi koji su zadužili ovu umetnost, kako svojim fotografijama tako i organizacionim i edukacionim sposobnostima vezanim za fotografiju. Podsećanje na njihovo delo ono nastavlja da živi, a mlađa publika dobija priliku da sazna o prošlosti fotografskog stvaralaštva u svojoj sredini i u Srbiji.
Ovom izložbom predstavljena su posthumno tri autora Živorad Banović, Miloš Ćurić i Marjan Urekar. Sva trojica su bili kolege sa posla i članovi Foto sekcije „Bušač“ koja je delovala u okviru nekadašnjeg FK „Branko Bajić“ iz Novog Sada . Izložbu je otvorio i o autorima nadahnuto govorio MF Borivoj Mirosavljević.
Ono što je zajedničko za ovu trojicu fotografa, je to što su oni najviše i najbolje u Srbiji promovisali fotografijama jednu motivski specifičnu temu: čoveka, njegov rad i okruženje u eksploataciji i preradi nafte. Vrlo uspešno su organizovali jedinstvenu tematsku izložbu fotografija „Čovek i nafta“ (ČIN), koja je od lokalne prerasla u međunarodnu izložbu i tako privukla pažnju mnogih fotogafa u svetu, i u osamdesetim godinama prošlog veka imala svoju „zlatnu eru“. Sami autori su bili nagrađivani za svoje fotografije i dijapozitive na tim izložbama koje su se priređivale jedanput godišnje. Izložbe je obavezno pratilo i prethodno organizovanje foto izleta u NIS – Naftagas, kako bi se na taj način, pružila šansa i ostalim fotografima, da fotografišu i da iskažu svoju kreativnost u toj temi. Izložba je finansijski bila potpomognuta od naftne idustrije, koja je u tome sigurno videla dobru promociju svoga rada.
Živorad Banović, je bio najstariji među njima, i svakako najzaslužniji za uspehe Foto sekcije „Bušač“ dugi niz godina, sve do smrti. Miran, tih po karakteru, a uporan i istrajan u nastojanju da ostvari zamišljeno, značajan deo života posvetio je fotografiji kao animator , popularizator i organizator aktivnosti. Često je podređivao svoje zalaganje uspesima drugih, nauštrb svoje afirmacije.
Njegove fotografije na izložbi najvećim delom obuhvataju temu čoveka u borbi za «crno zlato» kao i fotografije samih postrojenja, tornjeva za bušenje. Zajednička crta njegovih fotografija predstavljenih na izložbi je precizna kompozicija, dominiranje linija i oblika postrojenja, koje posmatrane iz nekog posebnog ugla objektivom daju jednu apstraktnu formu. Banovića pamtim i po izražajnim dijapozitivima za koje je dobijao nagrade čak i Grand pri izložbe. Nosilac je umetničkog zvanja KMF.
Za godinu dana mlađeg Miloša Ćurića se slobodno može reći da je bio desna ruka u Foto sekciji „Bušač“ Živoradu Banoviću. Energičan, impulsivan, glasan ali pravičan u stavu, potekao sa hercegovačkog krša, bio je karakterom suprotnost Banoviću, ali ih je to verovatno i zbližilo u zalaganju za fotografiju, jer je svako dodavao saradnji ono što onaj drugi nije imao. Ćurićeve crno-bele fotografije su naglšene teksture i kontrasta. Motive nalazi u kršu, starom drvetu ili modernim objektima građenim od materijala koji treba da odražavaju čvrstinu i nepropusnost kao kod kolekcije fotografija na kojoj je bazen sa vodom.
Ponekad to odlazi i u blage apstraktne forme ili pak asociraju i na oči strip junaka, kao u slučaju fotografije snimljene ispod Kameničkog mosta sa postavljenom predlećom ispred objektiva. Nije zaboravio ni ljude iz svoje Hercegovine i bliskog mu primorja u seriji „Žene iz Konavla“ koje na jednoj fotografiji predstavio čak i u formi triptiha. U fotografijama sa temom čovek i nafta, trudio se da ukomponuje boju i teksturu u jednu celinu, za razliku od crnobelih gde uklapa kontrast i teksturu. Moram priznati da postoji i jedan deo njegovih fotografija na izložbi, najčešće je tu motiv Novi Sad, koji ne odražava najbolje mogućnosti i kreativne domete autora.
Marjana Urekara, sam moram priznati najmanje poznavao, iako mi je po godinama bio najbliži, ali sam njegove radove na izložbama češće viđao što je verovatno bilo posledica izlagačke energije koju je posedovao. Zbog prirode posla koji je obavljao (zaštita na radu) česće od ostalih je bio u poseti naftnim postrojenjima, gde je napravio veliki broj fotografija. Urekar je na izložbi zastupljen sa najvećim brojem fotografija od sve trojice. Ono što ga karakteriše je i velika tehnička i zanatska perfekcija i maksimalno iskorišćenje vrlo dobre foto-opreme koju je posedovao i sa kojom je radio. Na fotografijama dominira boja (naročito je crvenu volio ), čista i zasićena.
Manje je pridavao značaj svetlu i ono je bilo po karakteru takvo da bi se opremom izvukla maksimalna tehnička perfekcija i savršen kolor (frontalno svetlo sunčanog dana najčešće). Zato su njegove fotografije mahom krupni planovi ljudi, objekata i makro fotografija gde se tehnička perfekcija i najbolje uočava. On je svoja interesovanja proširio sa fotografije na film i video, a autor je i multimedijalne prezentacije „Fruškogorski manastiri“ za eparhiju Sremsku u Sremskim Karlovcima. U 2006. postaje nosilac zvanja KMF. Nažalost, život je tragično završio u saobraćajnoj nesreći.
Za realizaciju ove izložbe veliku zahvalnost dugujemo i članu FKV i članu FS „Bušač“, Siniši Petroviću i njegovom pozitivnom odnosu prema fotografskoj zaostavštini autora, njihovom čuvanju, kao i KUD-u „Bušač“ koji je finansijski pomoglo izradu kataloga za izložbu. Velika je šteta po fotografiju što više nema u FS „Bušač“ ljudi sa takvom energijom da nastave sa organizovanjem ČIN-a i foto izleta, a čini mi se da bi u tome i NIS mogao da nađe dobrobit za sebe ulaganjem u ovaj vid saradnje sa fotografima. Izložba se posle postavke u Fuji galeriji premešta u zgradu NIS.
FKV pokreće akciju Foto reportaža – fotografiju putuju, u kojoj ćemo perodično organizovati foto-izlete kako na konkretne manifestacije tako i u obilaske gradova/sela/krajolika.
Ovu akciju pokrećemo sa predlogom za odlazak na Ovčarske dane u Sakule, u subotu 31. 3. 2012. Manifestacija je veoma živopisna, odlično posećena, jedna od najvećih na teritoriji Vojvodine.
Na sledećem linku se nalazi tema na forumu u kojoj ćemo dalje razgovarati o akciji i organizovati se po pitanju odlaska:
„U organizaciji Udruženja stočara „Ovčar“ iz Sakula, svake godine se u poslednjoj dekadi marta održava dvodnevna manifestacija „Ovčarski dani“. Od 1997. godine i stočarske smotre lokalnog karaktera ova manifestacija je evoluirala u veliki regionalni stočni sajam, ali je istovremeno sa proširivanjem sadržaja postala i značajan društveno – kulturni događaj. Od 2008. godine manifestacija dobija i međunarodni status u okviru projekta „Banat 22″ pod pokroviteljstvom Evropske agencije za rekonstrukciju i Ministarstva finansija Republike Srbije. U okviru manifestacije organizuje se takmičarska smotra kolekcija ovaca i krava, izložba ovčarskih pasa „pulina“, bazar starih majstora i zanatlija, etno izložba, festival tradicionalnih igara, pesama, gajdaša i dobošara, likovna izložba, takmičenje u kuvanju ovčijeg paprikaša „čobanca“, i kao posebna atrakcija, veoma popularne trke magaraca u tri kategorije džokeja. Kvalitetan i raznovrstan program svake godine privlače veliki broj posetilaca, a sam događaj je redovno medijski propraćen od strane brojnih domaćih i stranih štampanih i elektronskih medija.
Sakule je selo u jugozapadnom delu Banata, nekada poznato iz literature po čuvenoj knjizi pisca i slikara Zorana Petrovića „Selo Sakule, a u Banatu“, a danas po popularnoj manifetsaciji „Ovčarski dani“. Sakule je jedna od retkih sredina u Vojvodini gde je stočarstvo u okviru agrarne proizvodnje zadržalo jednu od dominantnih pozicija. Osim stočarstva i poljoprivrede, Sakule se može pohvaliti i izuzetnom ponudom iz oblasti eko – turizma gde se posebno izdvajaju reka Tamiš sa svojim potencijalima sportskog ribolova i park prirode u okviru mrtvaje i jezera Jer, poznatog po bogatoj ornitofauni i birdwatching-u.“
I ove godine, kao i ranijih godina, Foto grupa „DUNAVAC“ Ivanovo i Dom kulture „Žarko Zrenjanin“ Ivanovo pozivaju sve fotografe, kako amatere tako i profesionalce, na sad već tradicionalni foto safari.
Ove godine Foto safari će se održati 1.aprila sa sledećim planom aktivnosti:
09:00 Okupljanje i prijavljivanje u Domu kulture Ivanovo Prijavljivanje i podela bonova za ručak 09:30 Počinje nedeljna misa gde je dozvoljeno fotografisanje. Zbog nedeljne mise je okupljanje pomereno ranije tako da ko nije zainteresovan da fotografiše u crkvi može se prijaviti do deset sati. 10:00 Polaze ture čamcima ili katamaranom(manji brodić). U zavisnosti od vodostaja zavisi će i putanja čamaca. 14:30 Otvaranje izožbe Akt fotografija, autor Đorđe Vukičević. 15:00 Ručak 16: Druženje
Kotizacija za učestvovanje je 300,00 din. i plaća se pri prijavljivanju i podeli bonova za ručak.
Rok za prijavljivanje učesnika je 30.03.2012.god. na sledeće brojeve telefona: Marko Guran 062/806-10-57 Zoltan Bisak 063/86-93-965
ili na e-mail bisakzoltan@gmail.com (poželjna metoda)
Pri prijavljivanju poslati ime, prezime i kontakt telefon ili e-mail
Molimo vas da se prijavite na vreme da bismo znali broj učesrnika zbog ručka. Sva dodatna obaveštenja možete dobiti na gore navedenim brojevima telefona.
Fotografski klub Vojvodina će kao i prethodne godine organizovati prevoz Novi Sad – Ivanovo – Novi Sad
Prijavljivanje će trajati do 29. marta a polazak iz Novog Sada je planiran 1. aprila u 07.00h
Za više informacija možete nas kontaktirati na office@fkv.rs ili na broj telefona 060/394 7 926
21. februara 2012. u Novom Sadu u Fuji galeriji, uz prisustvo mnogobrojnih gostiju i članova kluba, svečano je otvorena izložba odabrane kolekcije fotografija Nacionalne geografije. Građanima Novog Sada prikazane su 22 fotografije većeg formata (100 x 70), i to uglavnom fotografija divljine. Izložbu su otvorili glavni urednik Nacionalne geografije Srbija Igor Ril i predsednik Fotografskog kluba Vojvodina Miško Kordić. Оtvaranju izložbe prethodio je kratki film Pola Niklena (Paul Nicklen) o fotografisanju leopard foke na Antarktiku.
Naš sponzor BM-Focus je za prvo mesto obezbedio – Poklon bon vaučer u vrednosti od 2000 din. FotoStar je za drugo mesto obezbedio – print fotografije dimenzija 30×45
Prijem fotografija do 25.12.2011. 23:00h, glasanje 30.12.2011. do 23:00h.
Фотографски клуб Војводина из Новог Сада организује
Прву клупску изложбу фотографија
од 4. до 11. новембра 2011. године – Галерија Fuji, Народног фронта 55, Нови Сад
Отварање изложбе је заказано за петак 4. новембар 2011. у 19.00 сати. Поставка фотографија ће за посетиоце бити отворена до 11. новембра 2011, и то сваког радног дана у времену од 16.00 до 21.00. Изложбу ће отворити проф. Жељко Шкрбић, редовни професор на Академији уметности у Новом Саду.
Циљ изложбе јесте представљање клуба јавности и афирмација његових чланова. Биће изложени радови 29 чланова фотографског клуба. Кроз ову ретроспективу радова посетиоци ће моћи видети пресек стваралаштва чланова ФКВ, који су пре свега заљубљеници у фотографију. Од оснивања клуба 9. јула 2010. клубу се прикључило 40-ак чланова, како професионалаца тако и аматера. Сви они окупили су се око заједничких циљева: унапређење фотографије као уметности, едукација грађана у области фотографије, документовање живота и времена око нас, представљање радова преко изложби попут ове итд.
За годину дана постојања клуба чланови ФКВ активно и веома успешно учествују на међународним и домаћим изложбама; досад су остварили завидне резултате освајајући многе награде и похвале.
Отварању изложбе и малој свечаности клуба присуствоваће и велики број осведочених стваралаца у пољу фотографске културе, који су на свој начин допринели развоју овог младог клуба.
Поред промоције културе фотографије, овом изложбом се промовише један нови и савремени галеријски простор у Новом Саду.
Datum: 14. oktobar 2011. situacija slična prošlogodišnjoj samo ovoga puta na brojanju 7 fotografa i jedna odvažna planinarka. Sve je spremno za put od 400km od Novog Sada do Balta Berilovca. Par sati vožnje i stižemo na seosko domaćinstvo Ćirić (Vila Babib zub) gdje smo dočekani sa domaćim slatkim u znak dobrodošlice i toplom domaćom hranom. Lijepo smo se smjestili i u iščekivanju sledećeg dana nakon druženja neki su i pošteno zahrkali.
Datum: 15. oktobar 2011. – 07:00 kako i dolikuje jednom seoskom domaćinstvu sve po redu obilan doručak, pa tek onda na planinu. Nakon doručka nas troje u prvoj turi, se upućujemo prema Babinom zubu odakle planiramo da krenemo u osvajanje nove planine.
Kratka priprema i nas troje krenusmo prema planini. Iz podnožja se nazirao vrh i naš cilj negdje u oblacima.
Nismo ni krenuli a već prvi susret sa Staroplaninskim čobaninom koji nam dade nekoliko savjeta o planini i promjenjivom vremenu koje se mijenja iz časa u čas. Početak penjanja je zaista bio naporan, veliki usponi zamalo da neki od nas i odustadoše od tog pentranja po planinčini. Ali ipak snaga za osvajanjem se probudila i zajedničkim tempom smo uspjeli da savladamo taj najteži početak i ostavimo ga za nama.
Penjući se planinom zaista smo uživali u prelijepim pejzažima i predivnom vremenu. Mada sa povećanjem nadmorske visine polako je i zahladnjivalo.
Nakon tri sata šetnje polako stižemo pred sam vrh do kojeg ima još „samo“ 200m barem je tako naznačeno na tabli, ali vjerujem da je to samo da nam se moral ne bi srozao, ima sigurno 600m čisto da znaju oni koji se budu našli na istom mjestu. Hladnoća je već veoma osjetna uz to i vjetar dodaje još hladnoce al mi i dalje ne odustajemo.
I nakon svog tog pješačenja ipak najači stiže prvi do najviše tačke Midžora od 2168m.
Pogled fascinantan sa jedne strane predivan pogled na strmu Bugarsku stranu sa veoma strmim liticama, na drugu stranu pogled na cijeli put koji smo prešli.
Nakon svega nekoliko minuta, imam osjećaj da je u djelilću sekunde cijela planina prekrivena oblacima i maglom. Ovog puta sreća nas je i te kako poslužila i uspjeli smo da iskoristimo tih nekoliko minuta da napravimo po koju fotografiju. I nakon toga brzo krenuli sa spuštanjem ne bi li nas uhvatilo kakvo nevrijeme. Ipak ispade da nas nije onaj čobanin za džaba upozorio, nauk iz svega toga je da u nepoznatim krajevima treba poslušati i lokalne stanovnike.
Na pola puta nazad već srećemo i nove ture izletnika i planinara koji se kreću istim putem kao i mi svega neki sat ranije. Samo nisu te sreće kao i mi da uživaju u prelijepom danu jer je cijela planina prekrivena sivim oblacima.
Polako i već iscrpljeni od silnog pješačenja pristižemo pod sam Babin zub, i ako se neko pita šta je sa ostalih petoro članova ekipe koji su krenuli sa nama na izlet tog dana, oni su našli jednostavniji način. Popeli se na Babin zub koji je odmah iznad hotela i nakon lagane šetnje i fotografisanja vratili se i uživali uz tople napitke.
I na kraju bih poručio svima koji su ljubitelji prirode i vole da uživaju u njoj da obavezno posjete ovaj kraj i sami se uvjere u ljepote Stare planine i njene okoline.
Datum: 15 Oktobar – nakon prethodnog dana ovaj dan nije za neki pomen. Spakovali se i vratili kućama :).
Naš sponzor BM-Focusje za prvo mesto obezbedio – Poklon bon vaučer u vrednosti od 2000 din. FotoStar je za drugo mesto obezbedio – print fotografije dimenzija 30×45
Prijem fotografija do 10.11.2011. 23:00h, glasanje 10-15 Novembra
Fotografski klub Vojvodina (FKV) pokreće razgovore o aktuelnim temama iz oblasti fotografije, kroz tribine koje će biti u sopstvenoj organizaciji ili uz pomoć sponzora zainteresovanih za ovakav način prezentacije i popularizacije fotografije. Tribine će biti javne za sve zainteresovane, a sagovornici ljudi koji su stekli višegodišnjim radom iskustvo u oblasti fotografije i temi o kojoj se govori. Trudićemo se da održavanje bude bar jednom u tri meseca, što će svakako biti uslovljeno i samim događajima u klubu i van njega.
Prva tribina FKV je održana 22. septembra 2011. u prostorijama Fotografskog kluba Vojvodina i FUJI galerije u Novom Sadu. Tema tribine je bila „Fotografisanje na prekookeanskim turističkim brodovima (kruzerima) , šansa za posao”. Možemo reći, da je to verovatno prvi put da se ovoj temi, na ovako javnim tribinama u Novom Sadu i Vojvodini, a verovatno i u Srbiji govori .
Na tribini su učestvovali Mihal Grnja foto menadžer i promoter The Image Group iz Majamija, Jadranka Sekerić fotograf za kompaniju Carnival i Đorđe Komlenski dugogodišnji fotograf na kruzerima za kompanije Image I Ocean Images.
Pred prisutnim građanima, fotografima gostima iz Beograda i članovima FKV, nakon uvodnog predstavljanja posla brodskog fotografa, kratku foto prezentaciju rada je uredio Mihal Grnja objašnjavajući beneficije rada na brodovima, ukazujući na sve dobre i loše strane posla, osvrćući se i na razlike koje postoje između kompanija i brodova na kojima je radio. Svoje lične impresije izneli su Đorđe Komlenski i Jadranka Sekerić objašnjavajući sam način rada i života na brodu. Imali smo prilike da pogledamo i portfolio kojim je jedan od fotografa konkurisao za posao i albume sa fotografijama, u strogo definisanim pozama kakve zahtevaju stroga kompanijska pravila rada. Naše oči uživale su i u fotografijama predela i gradova kroz koja se putovalo kruzerima.
Potom se povela se vrlo živa diskusija o svim aspektima života i rada na kruzerima, tako da su prisutni mogli dobiti kompletan uvid pozitivnih i negativnih strana takvog jednog posla. Publiku je najviše interesovalo da li bi se sagovornici, i pored napornog posla od 12-16h svakog dana u nedelji, ponovo vratili na posao fotografa? Dobili su potvrdan odgovor.
Ono što je zaključak iz jedne vrlo dobro osmišljene tribine FKV je, da i pored toga što sve više mladih fotografa odlazi u takvu jednu avanturu, jer rad na brodu to i jeste pre svega, veoma je malo pravih informacija koje dolaze do mladih fotografa.
Svakako smo mišljenja da ovakvih tribina treba biti više i pred većim auditorijumom, a sve zarad dobijanja prave slike o tom poslu. Fotografski klub Vojvodina, informišući javnost na ovakvim tribinama, može otvoriti vrata za zaposlenje izvesnom broju mladih i talentovanih ljudi, koji žele znanje, fotografsku struku, ili svoj dugogodišnji hobi da pretvore u ozbiljan posao u kome će dobro zaraditi.
Tema uključuje sve verske i religiozne objekte bez obzira na veru, verske običaje, službe i ljude u njima. Upozorenje: fotografije koje vređaju verska osećanja drugih neće biti objavljene na takmičenju.
Svaki član koji učestvuje na ovom takmičenju, može poslati do dve fotografije.
Naš sponzor BM-Focusje za prvo mesto obezbedio – Poklon bon vaučer u vrednosti od 2000 din. FotoStar je za drugo mesto obezbedio – print fotografije dimenzija 30×45
Prijem fotografija do 30.09.2011. 23:00h, glasanje 01-05 Oktobra
TOKYO – Nikon Korporacija je predstavila novi standardni AF-S DX Micro NIKKOR 40mm f/2.8G, objektiv za Nikon DX-format digitalne -SLR fotoaparate sa žižnom daljinom od 40mm i maksimalnim otvorom blende od f/2.8.
AF-S DX Micro NIKKOR 40mm f/2.8G je novi model u kolekciji DX objektiva. Kao Micro objektiv omogućuje lako fotografisanje na distanci već od 0.163m, i odnos reprodukcije 1:1. Takođe poseduje funkciju da se svaki element sočiva kreće samostalno kako bi se pripomoglo da se „postigne kritični fokus“ prilikom makro fotografisanja. Pored ugrađenog Silent Wave Motor-a (SWM) koji omogućava tih rad za fokusiranje pri fotografisanju insekata i životinja, ovaj objektiv takođe nudi niz drugih praktičnih funkcija uključujući i dva režima fokusiranja -M/A (prioritet ručnog autofokusa) i M (Manualno podešavanje). Objektiv je kompaktan i veoma lagan i dostupan je po veoma pristupačnoj ceni. U prodaji bi trebao da se nađe već u Avgustu po ceni od 280$.
AF-S DX Micro NIKKOR 40mm f/2.8G Osnovne karakteristike
Svetao i brz, Micro objektiv za DX fotoaparate, sa 40mm fiksne žižne daljine i maksimalnim otvorom blende od f/2.8
Omogućava reprodukciju u prirodnoj veličini kao i lepo i prirodno zamućenje (bokeh)
Omogućava fotografisanje izbliza sa minimalnom fokusnom razdaljinom od 0.163m
Opremljen sa Silent Wave Motor (SWM) za ekstremno tihi rad (autofokus)
Opremljen sa dva režima fokusiranja: M/A (prioritet ručnog autofokusa) i M (manualno podešavanje)
Veličina i težina samog objektiva ga čine veoma prenosivim
AF-S DX Micro NIKKOR 40mm f/2.8G specifikacije
Žižna daljina
40mm
Max. otvor blende
f/2.8
Min. otvor blende
f/22
Konstrukcija objektiva
9 elemenata u 7 groupa
Ugao prikaza
38°50′
Najbliža žižna daljina
0.163 m*(1:1)
Maksimalni odnos reprodukcije
1x
Br. lopatica dijafragme
7(zaobljeno)
Veličina filtera
52 mm
Dimenzije
Približno 68.5 mm prečnik x 64.5 mm
Težina
Približno 235 g
Pribor koji se isporučuje uz aparat
prednji poklopac objektiva od 52 mm LC-52, zadnji poklopac objektiva LF-4, senilo objektiva HB-61, fleksibilna torbica za objektiv CL-0915
Takmičarska tema za mesec jul/avgust je „Dva greha“
Naš sponzor BM-Focusje za prvo mesto obezbedio – Poklon bon vaučer u vrednosti od 2000 din. FotoStar je za drugo mesto obezbedio – print fotografije dimenzija 30×45
Prijem fotografija do 31.08.2011. 23:00h, glasanje 01-05 septembra
Svaki član koji učestvuje na ovom takmičenju, moze poslati do dve fotografije sa istom ili razlicitom temom. Izaberite do dva „omiljena“ greha i pokazite nam kako vi to vidite.
Spisak je sledeći: gordost, pohlepa, požuda, gnev, proždrljivost, zavist i lenjost.
– imenica ženskog roda, u značenju uobraženost, oholost, taština, sujeta, nadmenost, ponos…
Suprotnost gordosti je poniznost.
U skoro svakom spisu ovo je jedan od najtežih smrtnih grehova i primarni izvor iz kojeg potiču i svi ostali. Predstavlja želju da se bude važniji ili privlačniji od drugih, izbegavanje davanja komplimenata drugima iako ih oni možda i zaslužuju i prekomerna ljubav prema sebi. To je bila ona strast koja je izazvala pobunu anđela i Luciferov pad.
Gordost nije veličina, nego nadutost. Ono što je naduveno izgleda veliko, ali u suštini predstavlja bolest.
Simboli gordosti su konj i ljubičasta boja. Njen demon je Lucifer. Kazna za ovaj greh u paklu – bićeš slomljen na točku!
Pohlepa
–imenica ženskog roda, u značenju preterana sklonost prema novcu, srebroljublje, škrtost, tvrdičluk, težnja ili neumerena želja za posedovanjem… Suprotnost pohlepi je milosrđe.
Ovo je greh preterivanja. Odnosi se na želju za preteranim bogaćenjem. Zbog njega se čine i mnoge nemoralne radnje kao što je podmićivanje, izdaja, prevara radi sticanja materijalnih dobara, krađa i pljačkanje, manipulacija i slično. Pohlepa je želja za materijalnim i ignorisanje onog duhovnog. Prema filozofu Seneki: siromasi uvek žele nešto, bogataši žele mnogo, a tvrdice žele sve.
Simboli pohlepe su žaba i žuta boja. Njen demon je Mamon. Kazna za ovaj greh u paklu – kuvaće te u kazanu ključalog ulja!
Požuda
– imenica ženskog roda, u značenju razvrat, putenost, pohota, blud…
Suprotnost požudi je čistota.Požuda je preterana želja za sopstvenim seksualnim zadovoljstvom..
Simboli požude su krava i plava boja. Njeni demoni su Asmodeus i Lilith. Kazna za ovaj greh u paklu – gorećeš u vatri i sumporu!
Gnev
– imenica muškog roda u značenju bes, ljutnja, srdžba, želja za osvetom…
Suprotnost gnevu je strpljenje.
Gnev može da se opiše kao nekontrolisano osećanje mržnje i neprijateljstva. Manifestuje se vatrenim poricanjem istine i samoodstupanjem, kao i željom da se naškodi drugim ljudima. Gnevna osoba ne poštuje zakon i ima želju da sama potraži osvetu izvan pravnog sistema. To dovodi do nasilja i povređivanja drugih. Iz ovog greha nastaju napadi, ubistva, pa čak i genocid u ekstremnim slučajevima. Jedino gnev nije neophodno vezan sa sebičnošću (iako naravno može da bude, usled ljubomore, koja je opet usko vezana sa zavišću).
Simboli gneva su medved i crvena boja. Njegov demon je Amon (Satana). Kazna za ovaj greh u paklu – živog ćete rastrgnuti!
Proždrljivost
– imenica ženskog roda u značenju lakomost, neumerenost u jelu i piću
Suprotnost proždrljivosti je umerenost.
Izvedena od latinskog gluttire, što znači gutati, proždrljivost je preterano uzimanje hrane i pića, čak iako je to bespotrebno. U zavisnosti od kulture, može da bude smatrana porokom a i statusnim simbolom. Tamo gde je hrana deficitarna, dobro jesti može biti stvar ponosa, da bi se ‘dokazao’ pred onima koji su manje srećni. U kulturama gde je hrana dostupna, može se smatrati znakom samokontrole uspeti odupreti se iskušenju prejedanja. Kao proždrljivost se smatra i opsesivna potreba za hranom koja se smatra delikatesima i koja je ekstremno skupa. Ne smemo precenjivati hranu koja je štetna po zdravlje. Ne smemo poklanjati više pažnje životnim namirnicama nego našim ostalim životnim saputnicima. Neopravdano trovanje predstavlja potpuni gubitak razuma i smrtni greh. Proždrljivost je poremećaj; znači da nas nešto proždire iznutra.
Simboli proždrljivosti su svinja i narandžasta boja. Njen demon je Belzebub. Kazna za ovaj greh u paklu – moraćeš da jedeš žabe, zmije i pacove!
Zavist
– imenica ženskog roda u značenju želja za nečim tuđim, mešavina patnje i besa; osećanje nezadovoljstva zbog tuđeg uspeha ili radosti; želja za posedovanjem onoga što drugi imaju
Suprotnost zavisti je blagost.
Kao i pohlepa, zavist može biti okarakterisana kao želja za nečim nepotrebnim. Međutim, one se razlikuju u dve osobine. Prva je što je pohlepa uglavnom vezana za materijalna dobra, a zavist se shvata uopšteno. Druga je to što oni koji su skloni ovom grehu sebe smatraju uskraćenima za ono što neka druga osoba poseduje i žele da je uskrate za to nešto. Oni, dakle, žele nešto tuđe, bilo to neko materijalno dobro, nečiji status, sposobnost ili položaj. Druge ljude smatraju pametnijima, privlačnijima, srećnijima i boljima od sebe. Pojmovi povezani sa zavišću jesu razjedanje, destrukcija.
Simboli zavisti su pas i zelena boja. Njen demon je Leviatan. Kazna za ovaj greh u paklu – bićeš bačen u ledenu vodu!
Lenjost
– imenica ženskog roda u značenju nemarljivost, učmalost, odsustvo fizičkog ili duhovnog napora, odbojnost prema radu.
Suprotnost lenjosti je marljivost.
Kroz vekove ovaj greh je prošao kroz dosta transformacija. Prvo je bio poznat kao greh očaja. Opisivan je kao što se u današnje vreme opisuje melanholija – apatija, depresija, odsustvo radosti. Posmatran je kao odbijanje da se uživa u dobrima ovog sveta. Lenjost po tradiciji predstavlja jednu od osnovnih prepreka buđenju duše. Ona se ispoljava na tri načina: lenjost udobnosti, koja nas prisiljava da uvek ostanemo na istom mestu. Lenjost srca, kad se osećamo obeshrabreni i bezvoljni. I napokon, lenjost ogorčenja, kad nam više ništa nije važno i kad više nismo deo ovog sveta. Moderno viđenje ovog greha jeste da on predstavlja neostvarenje sopstvenih talenata. Dakle, lenjost kao greh nije jednostavno nedelovanje, već i neraspoloženje i nebriga. Jedini je od svih grehova u čijoj osnovi je izostanak, a ne preterivanje.
Simboli lenjosti su jarac i svetlo-plava boja. Njen demon je Belfegor. Kazna za ovaj greh u paklu – bacićete u jamu punu zmija!
Na aukciji u Austriji, juče 28.maja 2011., prodata je LEICA iz 1923 godine, iz nulte serije koju je svojeručno napravio Oskar Barnack, za 1,320.000 EUR što je do sada najskuplje prodati foto-aparat. Ona je prethodno bila kupljena 2003 za 336 .000 EUR. Dakle investicija se višestruko isplatila, jer je prodata za četri puta veću cenu.
Od 1923 pa do danas Leica je ostala kao pojam za najbolji fotoaparat koji koristi 35mm filmsku traku i ona je prvi fotoaparat kod koga je taj format filma primenjen, što je zasluga konstruktora Oskar Barnack-a. Ovo je 7 primerak od ukupno 25, koliko se ceni da je napravljeno test fotoaparata, dve godine pre serijske proizvodnje. Prodata je privatnom kolekcionaru u Aziji, posle 20 minuta licitacije, koja je startovala sa početnom cenom od 200.000 EUR.
Naš sponzor BM-Focusje za prvo mesto obezbedio – Poklon bon vaučer u vrednosti od 2000 din. FotoStar je za drugo mesto obezbedio – print fotografije dimenzija 30×45
Prijem fotografija do 25.06.2011. 23:00h, glasanje 26-30 Juna
Primeri „Nostalgije“
PRAVILA ZA TAKMIČENJE
1. Jedan učesnik = do dve fotografije. Priznaju se samo prve dve fotografije koje pošaljete, naknadne fotografije neće biti uključene u takmičenje.
2. Veličina fotografije koju šaljete na takmičenje mora biti tačno 700px po dužoj strani i max 300kb
3. Fotografije koje šaljete moraju biti u .jpeg formatu.
4. Fotografije šaljite bez potpisa, ramova i sličnih dodataka.
5. Fotografije koje se već nalaze na forumu neće biti objavljene na takmičenju.
6. Članovi fotografije mogu postavljati u trenutnoj takmičarskoj GALERIJI, do roka predviđenog za prijem. Sve fotografije će biti odobrene od strane administratora na dan početka glasanja.
7. Sve fotografije koje stignu nakon roka za prijem neće biti objavljene. 8. Svaki učesnik može oceniti neograničen broj fotografija, po jedna ocena za svaku fotografiju, uključujući i sopstvenu, ocenjuje se ocenama od 1 do 5
9. Članovi koji se registruju na forumu u toku samog glasanja, nemaju pravo da glasaju i njihovi glasovi se neće računati. 10. Na kraju takmičenja će biti objavljena prosečna ocena koju je fotografija osvojila, glasovi članova koji su glasali neće biti vidljivi
11. Rok za preuzimanje nagrada je 30 dana od dana proglašenja.
12. Svako nekorektno ocenjivanje će biti sankcionisano, a članovi koji to budu radili opomenuti i sankcionisani.
13. Sve ocene će biti proverene pre objavljivana konačnog rezultata 14. Pravo učešća na takmičenju imaju svi ljubitelji fotografije.
Nenajavljeno kao smrt, Bačvani su oteli sunce Banaćanima, i sakrili ga u sremačku rernu, sve dok to nije objavljeno na Fejsbuku, a onda ga vratili u utorak 12. aprila 2011. u Fotografskom klubu Vojvodina. To bi ukratko bio scenario, završetka multimedijalne prezentacije „Banatskog kulturnog centra“ iz Novog Miloševa u Fotografskom klubu Vojvodina.
A šta je između bilo?
Multimedijalna prezentacija BKC-a koja je održana u FKV , sadržavala je poeziju, beleške i fotografije. Knjigu fejsbuk beležaka „Nenajavljeno kao smrt“, književnik Radovan Vlahović je prezentovao, čitao, glumio i pevao. Govorio je vrlo nadhnuto, kao da misli surfuju na rečima, da su publiku pri takvom čitanju nosili talasi poezije. U takvom mu čitanju jedino Matija Bećković može biti takmac.
„Knjiga Radovana Vlahovića „Nenajavljeno kao smrt“ pripada jednom sasvim novom književnom žanru koji se odomaćio i kod nas kada su računari ušli u spisateljske radionice i kada je internet postao deo jutarnjeg rituala, kao tuširanje ili brijanje. Internet program Fejsbuk zamenio je poštara koji vam svakog jutra donosi pisma na kojima prepoznajete rukopise drugih prijatelja. Otvorio je prozore i vrata spisateljskih radionica i ono što su pisci i pesnici nekada radili usamljeni, daleko od očiju javnosti, sada rade na očigled svih. Doduše ne svi, samo oni retki i najhrabriji. Na taj način imamo prilike da čitamo pesme, prozu, kritike, dnevničke zapise koji su koliko maločas otkucani na nekoj ličnoj tastaturi.
Nenajavljeno kao smrt – dobar je naslov za ono što imaš namere da napišeš ujutru, gledajući u prazan ekran računara. Te rečenice koje ćeš ukucati u rubriku beleške na Fejsbuku, dolaze iznenada, nenajavljene, kao što smrt ili ljubav dolazi“ – napisao je u pogovoru Bratislav Milanović
Red poezije, zatim red fotografija, po oprobanom banatskom receptu. Fotografije je prikazalo više autora iz Banatskog kulturnog centra.
Pre svih, Ljubomir Bata Kojić, veliki mag fotografije iz Novog Miloševa, čije su fotografije započele seriju beleženja, čobanskog i salašarskog života u Vojvodini. Pre trideset i više godina on je prvi „posejao seme“ u beleženju tog života. Tako je „otvorio oči“ za motive i umetničke kreacije mnogim fotografima kasnije, i navikao čobane i salašare da ne zaziru od fotoaparata i namera fotografa. To je prepoznao i FIAP dodelivši mu jednu od svojih najvažnijih nagrada, nagradu za najbolju crno-belu fotografiju u svetu za 2008/2009. godinu
U FKV su prezentovani radovi iz Kojićeve monografije „Fotografije“ u izdanju BKC, koja je 2009. godine dobila nagradu kao najbolja na sajmu knjiga u Beogradu od žirija ULUPUDS-a u konkurenciji 850 izdavača.
Iz ciklusa – Koreni Autor: Ljubomir Kojić
Prateći put Novo Miloševskog majstora fotografije u istrajnosti, Dragan Belić – Beodra na svoj način beleži prirodu, a jednu temu u okviru toga posebno, „Zalaske sunca u ataru“. Njegov rad skoro da nije ostavio nijedan detalj iz Novog Miloševa nezabeleženim, u nekom trenutku vremena. Kao fotografski hroničar, učinio je internet prezentaciju svog sela jednom od najzapaženijih internet prezentacija u Srbiji, u kategoriji predstavljanja mesta na internetu.
Samousluga Autor: Dragan Belić – Beodra
Treći fotograf koji nam se multimedijalno predstavio je Senka Vlahović. Formalno školovana za to zanimanje na Visokoj tehničkoj školi u Novom Sadu, ona je prikazala fotografije svoga diplomskog rada.
1- Iz diplomske kolekcije Autor: Senka Vlahović
A gde je sunce iz naslova nestalo?
Makovača, žuta kao banatsko sunce na zalasku, sa crnim i rastresitim filom od maka kao bačka zemlja, napravljena je u rerni „ljute“ Sremice, i poslužena iz ruku Crnogorca uz asistenciju Sremca, a u čast gostiju. Da nije fotografije koja ovo dokumentuje neko bi pomislio da je šala, ali jedna fotografija i ovde govori više od hiljadu reči.
Nekada se puna stvaralačka zrelost kod umetnika postiže odmah na početku karijere, a nekada se to desi u kasnijim godinama. Ovaj put se ta zrelost ispoljila na prvoj samostalnoj izložbi fotografija Snežane Knežević, „Portret jednog detinjstva“ koja je otvorena na Svetski dan Roma 8. aprila 2011. u galeriji KIC „Lukijan Mušicki“ u Temerinu. Autorka je članica Fotografskog kluba Vojvodina i do sada iza nje stoji tek nekoliko godina ozbiljnog fotografskog rada.
Ona je već zrelo ušla u problematiku portreta, kroz studije likova dece iz jednog dela populacije, koja je često na margini socijalnog miljea. Ulaskom u krupni kadar, izdvajanjem lika „plitkim fokusom“ i uvek stilski prepoznatljivim izrezom kadra na većini portreta, autor želi da nas, dok posmatramo njene fotografije, usmeri na najvažnije, lice deteta. Na tim licima se prelama sva surovost detinjstva i odrastanja.
U više od 60 fotografija, crno-belih i u boji, autorka priča o deci romskog naselja sa periferije Novog Sada, koje je snimila u pet celodnevnih druženja. Lako je sa tom decom i njihovim roditeljima, blaga narav Snežanina, uspostavljala komunikaciju od poverenja, neophodnu za realizaciju ovih fotografija.
O radu Snežane Knežević, na otvaranju izložbe, govorio je umetnički fotograf Nenad Karađinović.
„…..Snežana Knežević na jedan tipično ženski, ali pre svega umetnički način doživljava čudo. Surova ruka fotografije, ovaj put na jedan nežan i brižan način miluje svakog od portretisane dece. Ovakvo umetničko umeće je svojstveno samo malom broju umetnika fotografije. Iz tog razloga posetilac ulazi u svaku fotografiju bez barijere koja je često prisutna u fotografiji“, istakao je Karađinović osvrćući se na autorkine fotografije.
Izložbu je otvorila Marija Agošton, direktorka KIC „Lukijan Mušicki“, koja je istakla povezanost izložbe i Svetskog dan Roma, a citirajući stihove Mike Antića, rečju velikog pesnika, upotpunila je sliku o životu Roma, koju autorka predstavlja kroz fotografije ove izložbe.
Izložba će krasiti zidove galerije u Temerinu do 15. arila 2011. godine. Požurite da je vidite, ako već to niste do sada učinili, i upotpunićete sliku o kojoj mislite da je do sada sve rečeno. Snežana fotografijama dokazuje da nije.
Ovo je prva samostalna izložba nekog člana Fotografskog kluba Vojvodina iz Novog Sada, od kada je on osnovan polovinom 2010. godine. To što je Snežana Knežević naš član, dovoljno govori i o samom klubu, koji će se uvek truditi da podrži kreativnost svojih članova, međutim, Snežana neće biti usamljena u tome, postoji najava da će se uskoro još neki članovi FKV svojim radovima predstaviti kroz samostalne izložbe.
Nekada je dečak, sa salaša u okolini Mokrina, učeći uz svetlost petrolejske lampe, maštao da otkrije svetlosti velegrada. Sudbina je odlučila, i on je tu svetlost uhvatio emulzijom svog prvog filma, koja mu je donela nagradu na pionirskoj izložbi fotografije. Bio je to trenutak, kada je budući fotograf Imre Sabo, uplovio iz mraka u svetlost, i zauvek vezao svoj život za uhvaćene trenutke vremena.
Quo vadis Imre?
Možda pretenciozno rečeno, misleći na istorijski kontekst u kome je izrečeno ovo pitanje. Ali, slušajući ga bez daha, skoro tri sata, u prepunoj sali Fotografskog kluba Vojvodina, nije za neverovati da je većina članova kluba postavila sebi isto ovo pitanje. Sigurno ga je i on sam sebi postavljao više puta u životu. Dovoljno je pogledati njegovu, možda najsnažniju, fotografiju istog naziva, pa da moje reči ne zvuče više tako preterano.
Fotografisanje je odvelo Saboa do svetlosti velegrada, gde i sada živi i radi, i gde je urednik fotografije u časopisu „Status“. Dugo godina je trajalo to dokazivanje i potvrđivanje, i na nas je najviše ostavilo utisak njegovo angažovanje i počeci u novinskoj fotogrfiji u časopisu „Ilustrovana politika“. Od reportaže, o letnjim beogradskim kafanskim baštama, do naslovnih strana, i to četiri za redom, u jednom periodu tog ilustrovanog časopisa. Kaljenje kroz dramatične situacije poslednjih ratova i «oštrenje oka» na najnovijim političkim događajima, i reagovanje brzinom zavesice fotoaparata, je ono kroz šta je morao proći, u svojoj ni malo lakoj profesiji.
Predstavio nam je sve lepote, ali i mane, novinske fotografije i toplim, pohvalnim tonom govorio o svojim kolegama, i njihovim odličnim fotografijama punim priča o životu i stradanjima ljudi, koje stižu na „Statusovˮ konkurs za novinsku fotografiju. Ukazivao nam je na mlade i nove nade, govoreći kako smatra da će neki od njih biti svetski značajna imena u foto-reportaži.
Naglasio je veliku potrebu negovanja morala u toj oblasti fotografije, naročito danas, u eri digitalne fotografije, gde je svaka manipulacija digitalnom slikom nedozvoljena, osim one koja je moguća i kod filma. Zato i urednici traže sve više u poslednje vreme isključivo RAW fajlove u novinskoj fotografiji.
Odakle je krenuo Imre?
Rođen je u Mokrinu 1956. godine. Gimnaziju je završio u Kikindi, a potom studirao nemački jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Fotografije izlaže od 1974. godine i od tada je učestvovao na preko 200 izložbi u zemlji i inostranstvu na kojima je dobio više nagrada i priznanja. Samostalne izložbe je imao u Kikindi (1974. i 1988), Mokrinu (1977 i 1982), Skoplju (1983) i Beogradu (1987).
Od 1980. godine se profesionalno bavi fotografijom kao novinski fotograf, prvo u redakciji časopisa „Ilustrovana Politika“ (do 1989.), potom veoma kratko, u dnevnom listu „Politika“, pa u redakcijama nedeljnika „Intervju“ (do jeseni 1991. godine) i „NIN“, do 1995. godine, kada je odlučio da se samostalno bavi primenjenom fotografijom. U međuvremenu je radio kao urednik fotografije u dnevnom listu „Danas“, pa u nedeljniku „Blic News“, i u agenciji Fonet, a potom, poslednjih godina, kao urednik fotografije u magazinu “ Status“. Fotografije su mu objavljivane u mnogim značajnijim svetskim magazinima (Stern, Focus, Spiegel, Mond, Lexpress, Time, Newsweek, Herald Tribune, Le Nouvell Observateur…) i većini jugoslovenskih novina, kao i u više monografija, kataloga i publikacija. Član je ULUPUDS-a od 1985. godine. Danas radi kao samostalni umetnik u Beogradu.
Kuda danas ide Imre Sabo?
Ostaje u profesionalnim vodama, učestvuje u pokretanju novih časopisa, ali ne zaboravlja ni amatere. Ne samo kroz ovakva predavanja, već i kroz druženja u klubu CFFKS čiji je član, pa posećivanjem amaterskih foto-izleta, i organizovanjem sopstvenih foto-radionica o novinskoj fotografiji.
Sada istražuje nove aspekte svetlosti, uhvaćene emulzijom i senzorom, ali ovaj put kroz senku koja dominira kadrom, vraćajući ga u detinjstvo, u kome su se senke petrolejske lampe iz njegove sobe, trajno urezale u sećanje dečaka sa salaša, a danas značajnog novinskog fotografa, Imrea Saboa.
Još pamtim stare brojeve Foto-kino revije, jedinog foto časopisa u ondašnjoj Jugoslaviji s kraja sedamdesetih i jedno ime Gordan meni tada neobično, jer sam mislio da je proizvod štamparske greške i dodatog slova, a da je trebalo da piše Goran. Kako se to ime pojavljivalo sve češće ja sam shvatio da grešim i da je to pravo ime osobe čije su fotografije ostavljale snažan utisak na mene. Mnogo godina kasnije upoznao sam Gordana Pomorišca, ali sada majstora fotografije FSJ i FSS.
U FKV smo imali priliku da nam se 29. marta 2011 predstavi MF Gordan Pomorišac. Prvo smo za uvod o samom autoru odgledali dokumentarni film koji je RTV Srbije napravila o Gordanu Pomorišcu, a onda smo pod utiskom njegove životne priče odgledali projekciju dijapozitiva koju nam je iz svoje bogate kolekcije pripremio autor. Tišinu su prekidali komentari o vremenu nastanka i ličnostima koje su na fotografijama.
Potom je počeo razgovor sa autorom o radu sa dijapozitivima, načinu snimanja, tehnici i problemima ove fotografske tehnike, kojoj je digitalna fotografija ubila dušu i smisao postojanja. Mnogi mlađi članovi FKV su prvi puta prisustvovali projekciji dijapozitiva i zato je bilo puno pitanja, kako se to nekada izlagalo, u doba koje nije poznavalo internet kao medijum, već su ga ovakve prezenatacije dijapozitiva zamenjivale u predstavljanju radova autora.
Oduševila nas je njegova priča o fotografiji, a naročito njegov način izlaganja pun emotivnog naboja, sa uvek umetnutim humorom, samo njemu svojstvenim, tako da slušaocu drži pažnju sve vreme i uključuje ga u razmišljanje o fotografiji. Često je to Gordanovo izlaganje odbrana svoga stava, bez «dlake na jeziku», ali iskreno i bez uvrede dela i onoga o kom se diskutuje. Takav je Gordan, i takvog ga treba prihvatiti, jer mu se nije lako suprostaviti, ako argumenti koje zastupate nisu jasni i čvrsti. Brzo ćete biti demantovani.
Gordan Pomorišac je rođen 1943. godine u Beogradu, gde se školovao, i gde još uvek živi i radi.Fotografijom se počeo baviti 1961. u FSJ je od 1973. a redovno izlaže od 1977. Izlagao je na više od 400 žiriranih izložbi i na tri samostalne izložbe u Beogradu, Smederevskoj Palanci i Splitu. Sedam godina je bio član redakcije Foto-kino revije i objavljeno mu je preko 500 tekstova na razne fotografske teme.
Nosilac je zvanja Majstor fotografije FSJ (danas FSS) i majstora profesionalne fotografije USUF kao i Nemačke majstorske diplome za fotografiju, a i Instruktor je FSJ. Prvi je i jedini koji je dobio najviše izlagačko zvanje MF za kolekciju dijapozitiva. Bio je i član žirija i selektor na mnogim fotografskim izložbama. Danas se fotografijom bavi i izlaže u okviru grupe «Foto radionica ART NATURA ART» .
Nema potrebe ići na Kubu ili u Indiju da bismo pronašli ljude koji žive drugačije od ostatka sveta. Oni su tu na nekoliko kilometara od nas u Donjem Majuru, pored Karađorđeva. Neki će reći čudak a neki da je ispred svog vremena. Krstan Pejić, sportista, takmičeći se u disciplinama snage polovinom sedamdesetih godina, posle povrede kičme, posvetio se inovatorskom radu.
Prvi put učestvuje 1990. godine na Sajmu inovacija u Novom Sadu i osvaja bronzanu medalju za traktorsku prikolicu sa samootvaraujćim i samozatvarajućim bočnim stranicama. Međutim, ova ideja iako je nuđena nekim firmama, ostala je u kutiji za medalje. Jedan od najvećih pronalazaka – đačka torba sa prednjim kaiševima oko pojasa nije bila primećena te iste godine u Novom Sadu, ali u Briselu na Međunarodnom sajmu pronalazaka dobija zlatnu medalju.
Fotografija: Miško Kordić
Dobitnik je velikog broja kako domaćih tako i međunarodnih priznanja. U svojoj kolekciji poseduje preko 100 diploma i veći broj medalja i nagrada.
Mnogi stariji se sećaju one reklаme „sedi pravo, bravo bravo“ za bodi-gard majicu, takođe njegov pronalazak, a za koju je u Briselu 1992. godine takođe osvojio zlatnu medalju. Pored ovih, tu su i usisvač za krompirovu zlaticu, pojas za harmoniku, sprava za uništavanje komaraca bez upotrebe otrova i mnoge druge.
Sudbina svih ovih izuma je bila raznolika, s obzirom na vreme kada su nastajale, nije bilo puno razumevanja za ove pronalske, niti finansijskih sredstava. Mnogi pronalasci su mu ukradeni, iako je vodio nekoliko sporova na Privrednom sudu u Novom Sadu, ali sve nadoknade koje je dobio tom prilikom inflacija je brzo „pojela“.
Pored svega, ne prestaje da smišlja nove ideje i pronalaske, a poslednje ideja je da napravi mašinu koja sama sebe pokreće bez priliva energije ili opštepoznati naziv – perpetuum mobile.
Zvuči nemoguće? Pozivam sve zainteresovane članove FKV-a da ga posetimo na leto i vidimo kako napreduje.
Napredak interneta i video tehnologije omogućio nam je u utorak 15. februara 2011. specijalnu priliku da upoznamo velikog fotografa Annie Leibovitz. Polako i neprimetno, više skromno, ona je kroz svoju životnu priču prenosila na nas magiju fotografije kojom je davno i sama očarana. Počelo je pričom o njenom detinjstvu i majci, koja je beležeći porodične trenutke fotoaparatom , ugradila ljubav prema umetnosti kod nje. Zatim je govorila o prvom fotografskom iskustvu u američkoj vojnoj bazi, u vreme angažovanja njenog oca u Vjetnamskom ratu.
Annie Leibovitz je svoje studentske dane provela u San Francisku na studijama slikarstva. U doba studentskih nemira protiv rata u Vijetnamu, hipi pokreta, kada je rok muzika dobila buntovnički glas, ona je zavolela fotgrafiju kroz radove Robert Frank-a i Henri Cartier-Bresson-a, a kasnije kada je postala portretni fotograf, veliki su uticaj na nju ostavili radovi Richard Avedon-a koga je smatrala svojim učiteljem.
Svoje viđenje desetogodišnjeg rada, počev od 1973.godine ispoljila je u najpoznatijem časopisu za rok muziku Rolling Stone. Tada je postala njihov najtraženiji fotograf i dala posebni pečat izgledu časopisa. Uvek je bila nenametljiva i neprimetna, postajući deo rok priče, i tako je uspevala da fotografiše ono što mnogi pre nje nisu, na način potpuno drugačiji od ostalih. Brzo i uporno fotografisala je zvezde rok muzike, one najpoznatije. Iz tog perioda je njena najčuvenija fotografija, John Lennon-a i Joko Ono snimljena u sobi hotela gde su živeli, samo pet sati pre Lennonovog ubistva.
„Imala sam neverovatan osećaj” kaže Annie „da model nagovorim da prihvati moje lucidne ideje. Tu sam, brzo radila i dok su oni mislili da se ja pripremam a oni očekivali da počne naporno fotografisanje, ja sam već završila posao”.
Gledali smo u klubu veliki broj njenih fotografija, kao i posebnu seriju portreta inspirisanu plesom, posvećene njenoj majci koja je bila učitelj plesa.
Zatim je napravila jedan novi iskorak u modnu fotografiju, jer je pozvana da se priključi novoosnovanom časopisu Vanity Fair. Preko njenih fotografija mnoge ličnosti iz sveta mode i zabave su postale popularne ikone. Fotografisala ih je u neverovatnim situacijama, kao što su kupanje u kadi punoj mleka ili akt na gomili crvenih bodljikavih ruža ili kao Demi Moor u poslednjem mesecu trudnoće, pokrećući time američku štampu na raspravu o materinstvu.
A za sam kraj, Annie je uspela da nam ispriča o prijateljstvu sa jednom od najvećih pisaca i esejista svoga vremena Susan Sontang, čiji „Esej o fotografiji“ spada u najbolje stranice teksta ikada napisane o fotografskoj umetnosti. Susan je bila njen mentor i najbolji kritičar tih godina i ostala joj je bliska sve do smrti. U to vreme je nastala i serija fotografija Susan u bolničkoj postelji .
Veliku pomoć pri prevodu ove životne priče Annie Leibovitz, kao i u samoj realizaciji ove divne večeri u klubu FKV, je bila od našeg najmlađeg člana Gorana Tešanovića. Vreme nam je proletelo brzinom zavesice fotoaparata Mamiya RZ67, koji je poslednjih godina Annie često koristiala pri snimanju u modnoj fotografiji.
Nedavno je u galeriji ARTGET, atraktivanom prostoru na prvom spratu Kulturnog centra Beograda, s jednom od najlepših vizura na glavni gradski trg – Trg republike, otvorena izložba „Nove slike Beograda 2000-2010″. Ovde gde gradski ambijent čini integralni deo prostora, od 14. januara 2011. živo se prepliću fotografije Beograda desetorice autora raznih generacija, sa njihovim viđenjima na grad i njegove ljude, a nastalih u periodu od 2000 do 2010. godine. Ova izložba je prvi put predstavljena javnosti na Mesecu fotografije u Bratislavi u novembru 2010.
Izložbu je osmislio Goran Malić fotograf umetnik i istoričar srpske fotografije, u čijem su se izboru našle fotografije i koji je u nadahnutom prikazu autora, ukazao na neke osobenosti u fotografiji u radovima desetorice. Zato vam u ovom prikazu i donosimo odlomke uvodnog teksta iz kataloga izložbe, sa fotografijama autora zastupljenih na izložbi.
„Gotovo da nema fotografa u Srbiji koji nije fotografisao Beograd. Umetnici fotografije, visoki profesionalci ali i fotoamateri otkrivaju gradske motive kao nadahnuća za svoja dela. U toku jedne godine prirede se najmanje dve zajedničke izložbe i više samostalnih, a često se objavljuju i fotomonografije koje pokazuju vizure i život glavnog grada Srbije. Pristupi raznolikom i bogatom tematsko-motivskom registru su različiti, počev od tradicionalnih, topografskih i turističkih, preko ispitivanja životnih situacija na ulicama grada ili arhitektonskih detalja koji sami po sebi proizvode slikovita dejstva. Ovaj izbor uvažava te različitosti, oslonjen je na poetike autora koji su stvarali tokom poslednje decenije a i danas su aktivni. Obično se kaže da su stariji umetnici tradicionalni a mlađi progresivni. Ovaj izbor pokazuje da to ne mora biti tako.
Shodno svojim ranijim opredeljenjima – uvek na liniji avangarde – Mirko Lovrić i ovoga puta istražuje likovne fenomene: distorzije, iznenadna skraćenja oblika i prelamanja svetlosti. Pretežno sklon subjektivnim vizijama, apstrakciji i primeni iskustava Bauhausa, ovaj autor i sada je dosledan: dao je svoje viđenje grada koristeći objektiv ekstremno širokog ugla (tzv. „riblje oko“). Ta optika nije nepoznata fotografima, ali je Lovrić koristi u duhu postmodernizma, kao citat iz istorije avangardne umetnosti. On je u delovima Novog Beograda pronalazio arhitektonske detalje i daljom obradom prevodio ih u vanredno zanimljive prizore.
Dragoslav Mirković obuzet je fenomenima gradskog života. Njegov pogled, usmeren pre svega na ulične prizore, kroz odabrani detalj vodi pogled posmatrača prema neočekivanim situacijama u prepoznatljivim beogradskim vizurama. Uvek usmeren na suštinu prizora, ovaj autor je u zgusnutim kompozicijama radoznalo pratio šta se u beogradskim noćima događa tokom četiri godišnja doba. Fotograf-šetač otkriva neobične odnose između svetlosnih arabeski u prvom planu i gradskog ambijenta u pozadini. Uz svakodnevna ulična događanja i poneke supkulturne aktivnosti, gradske ulice su i svojevrsna umetnička galerija (umetnost terakote na pločniku), ili pozornica (ulični muzičari) – sve se to vidi na Mirkovićevim slikama.
Branislav Strugar je doživljaj Beograda preneo u fotografijama namenski snimanim za svoje knjige i izložbe. Poznat kao strpljivi beležnik lepih ambijenata i zavodljivih svetlosti, ovaj fotograf je uglavnom sklon klasično organizovanim prizorima koje neki mogu smatrati razgledničkim, a drugi turističkim, ali uvek privlačnim za posetioce Beograda. Manje se uočava to da fotograf ne ostaje samo na topografskom registrovanju poznatih gradskih tačaka i mnogo puta snimanih veduta, nego da u isto vreme pomno ispituje i atmosferu grada, one često neuhvatljive fluide koji možda izmiču našim pogledima, ali ne i njegovom objektivu.
Beograd može biti zanimljiv na fotografijama i kada nije sačinjen od poznatih prizora ili kada njegova slika nije data u mnoštvu boja. Fadil Šarki crno-belom slikom vešto beleži neobične prizore skrivenih gradskih mesta. Njemu je važnije da, umesto mnogo puta viđenih veduta i panorama, sagleda gradske monumente (Brankov most, spomenik Josifu Pančiću…) ne samo iz skrivenih uglova, nego i u neuobičajenoj disperznoj svetlosti, i da tako pokaže i deo duše ovog grada. Uprkos upotrebi moderne digitalne tehnike, uočava se njegov oslonac na iskustva tradicije. To je, pre svega, vidljivo u dobro izbalansiranoj konstrukciji kadra i u osetljivo pronađenom i usklađenom odnosu prvog plana i simbola u pozadini.
Osnovna osobina Zorana Đorđevića ne samo u beogradskim slikama nego i u mnogim drugim njegovim delima jeste svedenost i usmerenost na glavne osobine motiva. On koristi zapanjujuće malo sredstava na slikama zrnaste strukture i preovlađujućeg tamnog tona, da bi, slikarskim jezikom rečeno, „u nekoliko poteza“, dao suštinu nekog prizora. Njemu su dovoljni zid kakvog oronulog zdanja, duga popodnevna senka, zakasneli prolaznik, udaljeni biciklist ili samo zaboravljen dečji balon na ulici, da u skladnom saglasju tih simbola ukaže na usamljenost i na tihu uspavanost skrajnutih ulica starog gradskog jezgra – Dorćola.
Izrazito zainteresovan za dramatiku crno-bele fotografije je i Aleksandar Kelić. On radi na klasičnim fotografskim materijalima (analogna tehnika, za razliku od digitalne) i u svakodnevnom radu priklanja se različitim temama od kojih su mnoge vezane za spomeničko nasleđe, etnologiju, katkad i folklor. U rodnom Beogradu ispitivao je tvrđavu Kalemegdan, njeno podzemlje i prizore koji se sa tog često posećivanog mesta mogu sagledati. Ton njegovih fotografija je zagasito mrk, što posmatraču omogućuje da stekne utisak povišene osećajnosti tih arhaičnih ambijenata. Unutrašnjošću tvrđave, sa svodovima i rešetkama prekrivenim hodnicima, promiču senke ljudi ili životinja, nalik na utvare iz njene bogate istorije.
Za razliku od prethodnih, Aleksa M. Trbović je sklon ispitivanju socijalnih fenomena: pretprazničnog ukrašavanja kuća, uličnih prizora, tetovaža, motociklista, bliznakinja… Njegov pogled usmeren je i spomeničku dekoraciju arhitekture Beograda, na reklamna platna na fasadama, na skrivene (metafizičke) živote iza stvarnih života: skulpture okrnjenih noseva i golubijim tragovima prošaranih poprsja. Srcem čist amater plemenitog pogleda, on pristupa motivima bez visoko umetničkih pretenzija i bez obaveze da ispunjava reporterske ili uredničke zahteve. Snima impulsivno, skoro nagonski, neopterećen konceptima ili porudžbinama, što njegovim delima daje neposrednost, nekonvencionalnost i svežinu ličnog izraza.
U nekoj prilici je A. Kartje-Breson rekao da fotograf podseća na jednookog čoveka jer mu uvek nedostaje istovremeni pogled drugog oka. Ivan Stanić nastoji da izbegne ta ograničenja i uobičajene pravougaone forme fotografije. Oslanja se na modele rascepkanih prizora kakve je početkom osamdesetih godina prošlog veka u praksu svetske umetnosti uveo Dejvid Hokni. Za temu uzima gradove sveta, koje pokazuje u serijama foto-kolaža. I Beograd vidi kao raznovrstan spoj arhitekture i ambijenta urbanog življenja. Oslonac za njegov postupak nalazimo u kubizmu, gde se, kao i u ovim kolažima, sreću tri elementa: vreme, prostor i likovna priča. U spoju marljivo odabranih prizora, inženjerske tačnosti i lične obdarenosti ovaj autor dobija slike čudesne lepote.
Izrazito reportažni fotograf Milena Anđela Mišić ulazi duboko u ulične događaje i grad vidi kao kotao u kome se uvek nešto kuva – vatrogasne intervencije, noćni život mladih, ulični problemi… – one medijima informisanja uvek zanimljive događaje. Ali ona ne želi da pokaže samo površinu prizora nego ukazuje na njihove posredne manifestacije: reflektori obasjavaju siluete mladih na koncertima, policajci odlaze sa mesta sukoba, kolporterka sanjivo iščekuje zaskasnele noćne prolaznike – sve su to udaljeni znaci urbanog života, tihi, neraspričani, ali baš zato dovoljno rečiti.
Najmlađi učesnik ovog izbora, takođe sa izraženim reporterskim nervom, Sanja Knežević ispituje strukturu grada u njegovim različitim slojevima preplićući katkad javno i privatno, skrećući pažnju na nevidljivo, a uvek posmatrajući grad kao živo biće. U seriji gradskih silueta, koje su izabrane za ovu priliku, pokazuje lično traganje za vizurama koje odišu snažnim odnosom crnog i belog. Ona ume da iskoristi sve: sumračno ili predvečernje nebo, rasutu svetlost, dramu oblaka, atmosferu gradskih simbola, pa pokret, skok… i da to, u svedenim tonovima sa naglašenim grafizmom oblika (a to je najbrža fotografska informacija), pokaže u svojim delima.
Pred nama je jedan mogući izbor fotografskih dela čiji autori uzimaju za temu Beograd i njegove žitelje. Treba istaći da su, pretežno, prikazana nova, do sada neizlagana dela. Štaviše, neki autori su se namenski spremali baš za ovu izložbu, a tri četvrtine radova ostalih autora se prvi put izlažu, iako su oni nastali ranije i nezavisno od ovog projekta. Možda se nekome čini rizičnim da se izložba sastavlja od većine novih, neizlaganih, dakle javno nepotvrđenih dela, ali to ima i svoje dobre strane: time se ne osiguravaju samo izvornost i jedinstvenost projekta nego i svežina autorskih iskaza a i samih dela.
Odlika većine učesnika ovog projekta je da su za fotografiju opredeljeni profesionalno, kao umetnici ili fotoreporteri, dok dvojica dolaze iz drugih zanimanja. Ali svi oni deluju u javnom životu kao stvaraoci. Neki su ostvarili zavidnu međunarodnu reputaciju, drugi su objavili značajne fotomonografije, treći su svojim izložbama obeležili poslednju deceniju u srpskoj fotografiji. Tu je i mlađi deo ekipe koji sve učestalijim delovanjem na javnoj sceni, i što je još važnije zapaženim delima, najavljuje svoje prisustvo među najboljima.
Imajući na umu da su pristupi temi različiti, priređivač je sebi postavio dva zadatka: prvi je da omogući da desetoro autora pokaže svoja viđenja grada bez obaveze da se zadržavaju na poznatim gradskim vedutama, tako često viđenim na razglednicama ili turističkim prospektima. Drugi je da autori kroz prikazivanje slikovitih kvaliteta grada pokažu estetske osobenosti svojih autorskih rukopisa. Pri tom nije bilo od značaja da se istaknu tehničke osobine fotografskog medijuma koji realistički svedoči o „ovde i sada“, pa zato neka dela više deluju snagom svog izraza, ili autorskog htenja nego tehničkom bravuroznošću izvođenja. Danas, u eri visoko razvijene digitalne tehnologije, svaki amater, ljubitelj fotografije, može dobiti savršeno oštru sliku, ali i dalje ostaje večni problem kako dobiti svoju osobenu sliku, kako preneti svoju osećajnost na površinu fotografskog papira. Tome smo, toj osećajnosti i autorskom prisustvu, ovoga puta dali prednost, i uvek ćemo je davati.“
Moje je mišljenje da bi ovakva izložba mogla da „prošeta“ do Novog Sada i prikaže se u nekom reprezentativnom prostoru, sa pogedom na novosadski Trg Slobode. Nažalost Srpska Atina nema takav prostor za fotografiju, a nadamo se da će ga u budućnosti imati.
Dobro bi bilo kada bi se i u Novom Sadu organizovala slična izložba „Novi Sad pogledima desetorice autora“ a da obuhvati period prve decenije novog, trećeg milenijuma od 2000. do 2010. a koja bi se kasnije i Beogradu mogla predstaviti. Da li takve volje i snage u Novom Sadu ima, videćemo u budućnosti, ali smo sigurni da je sajt Fotografskog kluba Vojvodina, tu inicijativu prvi pokrenuo u Novom Sadu.
Ovaj članak ne pretenduje da bude analitički prikaz zadate teme u fotografiji, već samo jedan mali praktični savetnik, najviše početnicima o tome kako snimiti fotografiju noću i ukazati na neka iskustva. Na toj osnovi, svako će tražiti sebe i svoj ugao u pristupu zadatoj temi.
Zbog slabe rasvete snimanje noću je dosta ograničeno. Zbog toga je potrebna duga ekspozicija, pa se zato upotrebljava visoko osetljivi film osetljivosti ISO 400 i više ili se ta osetljivost podesi na digitalnom fotoaparatu. Potreban nam je i stativ (tronožac) zbog dugih ekspozicija kao i žičani okidač. Kako najčešće na digitalnim fotoaparatima nema navoja za uvrtanje tog korisnog pribora, pribegava se triku da se uključi samookidač na 10sek i da aparat sam izvrši okidanje. Ovaj postupak se primenjuje da se fotoaparat ne bi pomerao pri pritiskanju okidača i da bi se izbegla neoštra fotografija.
Ako se snimaju potpuno statični objekti ili kada se ide ka namernoj neoštrini i «razmazanosti» pokretnih objekata, onda je bolje uzeti manju ISO osetljivost 50-100. Tada produženje ekspozicije više puta ne utiče na oštrinu, jer je fotoaparat na stativu.
Najbolje vreme za noćnu fotografiju je kada pada kiša ili odmah nakon nje, jer tada svetlo pravi reflekse na mokrom tlu pogotovo na asfaltu. Zimi kada pada sneg možemo dobiti takođe efektne noćne snimke. Ne smemo zaboraviti zaštititi fotoaparat od kiše i snega. Ako je tlo suvo noćni će snimci biti bez lepote i bistrine.
Rasveta u velikim gradovima je nekada toliko jaka da se može snimati i iz ruke sa visokom osetljivošću ISO 1600 i više, koju omogućavaju savremeni SLR digitalni aparati. Pri tome treba voditi računa da je šum mnogo uočljiviji na tamnim tonovima, pri dugim ekspozicijama i pri slabom svetlu ulične rasvete, nego na isto takvim tamnim tonovima pri mnogo jačem dnevnom svetlu.
Ne bi trebalo snimati u kontrasvetlu nekog jakog svetlosnog izvora, jer tada dobijamo krugove od refleksije na pojedinim površinama sočiva unutar objektiva. To se može ublažiti zaslonom protiv sunca na objektivu ili ukloniti ti nepotrebni refleksi svetla, zakljananjem objektiva od svetla rukom.
Veličina otvora blende ne igra tako važnu ulogu kao pri dnevnom svetlu. Pri dugim ekspozicijama izdvajanje glavnog pokretnog objekta «plitkim fokusom» (veliki otvor blende) nema smisla, jer je zbog dužine ekspozicije ionako sve pokretno neoštro.
Pri snimanju noću se ne treba bojati da ćemo preeksponirati (previše osvetliti), iz čega proizilazi da je često bolja duga ekspozicija nego kraća. Svetlomer ovde ne igra veliku ulogu, ako tacno ne znamo koji nam je srednji sivi ton, jer se merenja jako razlikuju od tačke do tačke u kojoj merenje vršimo. Zbog velikog kontrasta nekad i više od 10EV (ekspozicionih vrednosti od najnižeg do najvišeg tona ) koji prevazilazi raspon koji može savladati film, mi se ipak moramo odlučiti koji ćemo deo sivih tonova kod CB filma smestiti i zabeležiti na filmu i koju atmosferu na filmu želimo postići.
Slično je i sa digitalnim senzorom. Kod senzora je moguće podesiti i WB (balans belog), ali zbog mešanja vrlo različitih svetlosnih izvora (obične sijalice, živine lampe ulične rasvete, natrijumove svetla u tunelima i na raskrsnicama i halogeno i fluorescentno svetlo kod izloga i svetlećih reklama ) ili mešavine istih sa dnevnim svetlom (sumrak), ovde tačnog balansa najčešće nema, već ga mi ručno biramo, na bazi onog tona koji želimo da dominira na fotografiji. Naravno pri tome ne treba preterivati i dobiti nešto što je oku nelogično.
Snimati treba onda kada nema mnogo ljudi da ometaju snimanje, dakle što kasnije. Vrlo su interesantni noćni snimci po magli. Ona smanjuje kontrast i ublažava jačinu refleksa jakih svetlosnih izvora unutar kadra. Jačina svetlosnog izvora opada sa kvadratom rastojanja od njega (na 4m od izvora jačina svetla je 16 puta slabija nego na 1m od izvora), tako da na vrlo kratkom rastojanju od izvora imamo slabo svetlo. Magla će ovaj kontrast smanjiti ali će ekspozicija morati biti duža.
Mesec, naš prirodni satelit, je od velike pomoći kada se prave noćni snimci. Doprinosi opštoj osvetljenosti scene i stvara interesantne senke na objektima u kadru. Čak je i on vrlo često sam objekat snimanja. Najčešće se fotografise tako da se uklopi u scenu, snimanjem scene ekstremno jakim teleobjektivom, kada se planovi sabijaju. Zbog povećanja teleobjektiva, mesec bude neprirodno velik, kako oko nije naviklo, ali efekatan u noćnoj fotografiji.
Interesantni budu i snimci svetlosnih tragova automobila. Pri dugim ekspozicijama od nekoliko sekundi pa do više desetina sekundi , oni se pružaju kao zmije duž pravca pružanja puta. Pri tome koristite blendu f11 ili f16, da bi se dubinska oštrina prostirala duž celog snimka.
Takođe je vredno za eksperimentisanje pomeranje zuma u toku duge ekspozicije, kod fotografuija u kojem su jaki svetlosni izvori u kadru. Pomeranjem samog fotoaparata pri ekspoziciji se može crtati i pisati svetlom unutar kadra.
Noću se snima i vatromet. Da bi se dobio efektniji vatromet i što više eksplozija na nebu, najbolje je postaviti fotoaparat na stativ i ekspoziciju na B (bulb) i onda jednim kartončićem pokriti objektiv. U toku ekspozicije, ukloniti kartončić na pola sekunde do sekunde, kada se na nebu pojavi u punom sjaju vatrometni cvet, a onda to ponoviti više puta pri svakoj sledećoj interesantnoj eksploziji na nebu. Tako okolni objekti neće biti preeksponirani, a neće ostajati ni ružni tragovi uzletanja vatrometne rakete ka nebu. Na sličan način se može snimati i munja na nebu u toku oluje, samo treba biti mnogo brži u uklanjanju kartončića ili ako to svetlosni uslovi okoline dozvoljavaju raditi na B bez njega.
Savremeni digitalni aparati nude gotove programe za fotografisanje noću, ugrađene u okviru «scena programa» fotoaparata. Ti programi automatski prilagođavaju parametre snimanja blendu, vreme ekspozicije, balans belog, ISO osetljivost, saturaciju i gradaciju senzora na bazi nekog iskustva fotografa, ugrađenog u taj scena program. To opet zavisi i od prozvođača fotoaparata i nije identičan kod svih. Ovo može korisno poslužiti kao osnova za rad, ali treba ipak eksperimentom potvrditi način njegovog rada u praksi i možda ga iskoristiti za neka početna podešavanja koja treba u sledećem snimku korigovati. Ipak mislim da je u većini slučajeva manuelno podešavanje najbolje, jer ovde brzina podešavanja, koje daju automatike, ne igra veliku ulogu.
Ovi svi saveti su samo osnova od koje bi početnici mogli da krenu i dalje da eksperimentišu ili pak neke od ovih saveta primene u praksi. Ovo je ipak samo jedan zanatski deo tehnike snimanja noćne fotografije, na koji treba dodati onaj kreativni, likovni da bi dobili dobru noćnu fotografiju. Tako zanatski, snimljene su i fotografije u tekstu i služe više kao ilustracija teksta bez velikih kreativnih pretenzija.
Na site Fotografskog kluba Vojvodina iz Novog Sada svakog meseca se organizuje novo nagradno foto takmičenje na zadatu temu. Na kraju meseca se proglašava pobednik glasanjem svih posetioca site. Za mesec novembar na temu „LIFE“, nagradu je odneo Petar Lazović iz Novog Sada, za fotografiju koju možete videti na http://fkv.rs/forum/index.php?/gallery/image/498-8-autor-set-pobednicka/.
Tim povodom je u klubu priređeno svečano uručenje nagrade. Nagradu – više kartični čitač HAMA35×1 je u ime sponzora našeg takmičenja firme BM FOKUS uručio predstavnik firme Mile Karlić, čestitavši pobedniku. On je tom prilikom najavio da je nagrada za mesec decembar torbica za fotoaparat Lowepro Cirrus TLZ 25. Podsećam posetioce site da je tema za decembar „NOĆNA FOTOGRAFIJA“ a na takmičenju mogu uzeti učešće svi fotografi. Dovoljno je da se prdržavaju pravila takmičenja objavljenog na forumu site http://fkv.rs/forum/index.php?/topic/33-foto-takmicenje/page__gopid__182#entry182
HELP PORTRET je zajednica fotografa, udruženih širom sveta kako bi svojim znanjem i veštinama na neki način pomogli ljudima u svojoj zajednici i naveli ih da još više zavole fotografiju. Svake godine u jednom izabranom danu za akciju fotografi širom sveta fotografišu siromašne ljude, decu bez mogućnosti da sama naprave svoj portret, starije ljude i sve one koji nisu u mogućnosti da dođu do fotografije svog portreta ili studijske fotografije. Zatim se fotografije izrađuju i poklanjaju onim ljudima koje smo fotografisali.
Ovde se radi o poklanjanju fotografija, koje neće služiti za njihov portfolio, website ili za prodaju. Novac ovde nije uključen.
Želeli smo da učinimo nekome dobro delo i poklonimo im ono što nisu možda imali – STUDIJSKI PORTRET. To je naša misija u ovoj akciji.
Fotografski klub Vojvodina iz Novog Sada (FKV) se ove godine uključio u svetsku akciju HELP PORTRET i bio je nosilac akcije na nivou grada Novog Sada i okolnim mestima. Akcija se odvijala 4. decembra 2010. godine istovremeno, u ustanovama na šest lokacija u Novom Sadu, Futogu, Veterniku, Sremskoj Kamenici i Vrbasu, gde su se nalazile naše ekipe koje su sačinjavale od 3 do 5 ljudi i to kao fotografi , šminkeri, rekviziteri uz svesrdnu podršku našeg donatora Foto studio QUICK iz Novog Sada, koji je uradio laboratorijski fotografije.
FKV je fotografisao i napravio oko 350 studijskih portreta i fotografisanim osobama poklonio fotografije na njihovo oduševljenje. Akcija se odvijala skoro istovremeno u Domu za decu i omladinu ometenu u razvoju u Veterniku, Gerontološkom centru Novi Sad sa objektima na Limanu, Novom naselju i Futogu, Dečijem selu u Sremskoj Kamenici i osnovnoj školi «Bratstvo Jedinstvo» u Vrbasu. U ovoj akciji učestvovalo je 18 fotografa članova Fotografskog kluba Vojvodina iz Novog Sada a pomagalo je i nekoliko saradnika.
Fotografi su imali različit pristup fotografiji, dajući svoj lični pečat i stil fotografiji. Često su fotografi zamenjivali uloge i bili animatori stvarajući opuštajuću atmosferu u kojoj su se svi prijatno zabavljali ne gubeći ozbiljnost i stvarajući kreativne fotografije. U svim ustanovama smo srdačno primljeni i pružena je maksimalna podrška akciji od rukovodioca ustanova, a u toku akcije su nam zaposleni posebno bili pri ruci i bili pravi saradnici što se vidi i na fotografijama,da bi na kraju i oni sami poželeli da budu fotgrafisani i to sa nama fotografima, članovima Fotografskog kluba Vojvodina.
Kamere su zabeležile celokupan događaj, da se ne zaboravi.
U toku rada rodila se ideja da se po dogovoru sa klubom, organizuje izložba unutar ustanove u kojoj su nastale fotografije, a od najboljih fotografija sa akcije HELP PORTRET. Ostaje nam i da tu ideju realizujemo u narednom periodu.
Na kraju su na svim mestima poželeli da nas ponovo vide i sledeće godine na dan humanitarne akcije HELP PORTRET, a mi smo im to obećali i prihvatili kao obavezu da je klub organizuje još bolje i u većem broju mesta, jer je mnogim ljudima fotografija toga dana postala mnogo bliskija.
Toga dana je rad fotografa u studiju razotkrven radoznalim očima dece i iskusnim očima starih osoba, koji još pamte uzbuđenja pri prvom odlasku u studio kod fotografa u njihovoj mladosti.
Tv prilog o Humanitarnoj akciji u realizaciji Fotografskog kluba Vojvodina
Kаdа se ove godine nа sаjtu www.fotofinis.org pojаvio poziv svim fotogrаfimа zа kvаlifikаcije nа foto konkurs, čije bi finаle trebаlo dа se održi polovinom аvgustа , uhvаtilа me tremа. Jа , zа kogа moj drаgi prijаtelj Dr Robert Semnic uvek kаže dа mi je sve jednostаvno, sаm imаo nekoliko pitаnjа ili bolje rečeno dilemа.
Dа li sаm ištа nаpredovаo od prošle godine i dа li trebа dа idem i ove jer sаm nа prvom tаkmičenju bio plаsirаn nešto slаbije od polovine od 24 tаkmičаrа?
Dа li će i ove godine druženje učesnikа biti onаko dobro kаo i prošle?
Dа li će domаćini izdržаti sаv nаpor i održаti nivo orgаnizаcije jedne jаko ozbiljne mаnifestаcije?
Svа ovа pitаnjа kаo i niz mаnje vаžnih su mi dаnimа odzvаnjаlа u glаvi.
I ondа, kаo nа filmskom plаtnu premotаo sаm film prošlogodišnjih dešаvаnjа.
Sjajni domaćini ( Toške, Mikаs, Mаnčа,) su uložili ogromаn trud dа se svi osećаmo prelepo u Nišu, grаdu koji je široko rаširo svoje ruke i podаrio nаm ono nаjlepše što imа – DUŠU .
Prelepo druženje svih učesnika (nаmerno nisаm nаpisаo tаkmičаrа jer smo , po meni, svi bili učesnici divnog prijаteljstvа).
ODLUKA JE PALA!
Ako se i ne kvаlifikujem IDEM U NIŠ.
To trebа doživeti ponovo.
Sаmo tаkmičenje se sаstoji od togа dа 24 fotogrаfа dobije dа fotogrаfiše 24 teme zа 24 sаtа.
Posle togа imа nekoliko sаti dа se fotogrаfije nаjminimаlnije obrаde i predаju zаjedno sа originаlnim fotogrаfijаmа nа kojimа se vide dаtum i ostаli podаci .
Žiri koji broji 24 člаnа (glаsаlo je mislim 19 ili 29) ocenjuje fotogrаfije po pojedinаčnim kаtegorijаmа .
Nа krаju se dobije plаsmаn svih učesnikа po kаtegorijаmа i u generаlnom plаsmаnu.
Generаlni pobednik fotofiniš 2010. Je Đorđe Gаvrilović iz Novog Sаdа. Još jednom iskrene čestitke Đole.
Uz veliku zahvalnost organizatorima TURISTIČKOJ ORGANIZACIJI GRADA NIŠA i FOTO KLUBU FON :
Dolazim i sledeće godine ( pа mаkаr se i ne kvаlifikovаo).
Ovo je priča o najvećim projektima u nastajanju fotografije iz pera članice našeg kluba koja je provela više godina na radu u kompleksu Kodaka u Beču. On je obuhvatao od 1969. do 2004. godine, najveću fotolaboratoriju u Evropi, visoko moderne tehnologije. Ulaganjem u čoveka i mašine, Kodak postiže kombinaciju vrhunskog kvaliteta i brze isporuke krajnjem korisniku. Georg Eastman rođen 1854. godine je još u ranoj mladosti bio fasciniran temom fotografije. Godine 1881. osnovao je „Eastman Dry Plate Company“ u Rochesteru, kako bi sproveo njegovu ideju u delo: Da fotografija bude jednostavnija i široko dostupna javnošcu. Samo nekoliko godina kasnije na svetskom tržištu se našla prva kamera za jednostavnu upotrebu, skovana imenom „KODAK“. Postoji mnogo spekulacija o značaju reči „Kodak“, iznenađujuće je da se radi samo o umetničkoj reči. Eastman je tražio što kraću i svima lako izgovorljivu reč, pa je rešio da upotrebi svoje omiljeno slovo „K“, koje se svuda u svetu izgovara isto. Rezultat je bio „Kodak“ , koji se prvi put pominje 1888. godine kao marka, i od tada kao sinonim za sve što ima veze sa fotografijom. U Austriji se Kodak po prvi put pominje 1900. godine. Zbog stalne ekspanzije – posebno zbog rada u fotolaboratoriji – u narednim godinama bile su neophodne nove „fabrike“. Odlučeno je da se sve što ima veze sa fotografijom, sprovede na jedno mesto i dizajnira jedna velika moderna zgrada. slika1 Asortiman Kodaka je širok, uključuje sve što ima veze sa fotografijom. Od klasičnog filma za foto-amatera, medicinskog rendgen filma, preko laserskih štampača za medicinsku primenu i usluge, kao na prrimer, studio za fotografisanje sa profesionalnim, vrhunskim fotografima, preko prodaje digitalnih fotoaparata, pa sve do labor-servisa. George Eastmen, osnivač Kodaka, je sve doveo do tačke „Vi pritisnite dugme, mi ćemo uraditi ostalo“. FOTOGRAFIJA OBRADA
Pola sata posle ponoći je. Dvadeset radnika noćne smene, najveće fotolaboratorije „Kodak“ u Evropi, čeka svoju prvu isporuku, i time započinje jedan, uspešan novi radni „dan“. Ubrzo pristiže prva tura, sa više vozila, oko 10.000 papirnih vrećica sa filmovima, ispisane zahtevima, željenim formatom, imenom, mestom i punom adresom. Veliki broj filmova je daleko putovalo da bi se kvalitetno izradilo. Među njima i velika količina iz Srbije. SORTIRANJE U NOĆNOJ SMENI
Na svakoj vreći se nalazi „kod“ preduzeća – koji mašina prilikom sortiranja prepoznaje i automatski ubacuje u odgovarajuće plastificirane vreće spremajući ih za vezivanje. (Splice) UVEZIVANJE FILMOVA
Film po film se uvezuje na rolnu u zatvorenoj kaseti, kodira, dobija svoj broj isto kao i vreća u kojoj se nalazio film, da bi se kasnije lako identifikovala u slučaju nespretnosti. Svaka kaseta nosi oko 200 filmova u istom formatu i istim papirom radi lakse izrade. Kaseta sa filmovima odlazi na razvijanje u velikom rezervoaru razvijača sa određenom temperaturom koja se elektronski održavala. Ovaj deo posla je najodgovorniji – ako se samo jednom ne proveri temperatura, unište se 200 filmova.
Svaka rolna sa filmovima, posle razvijanja dobija svoju „listu partije” koja je precizno popunjena: broj partije, početni broj filma i završni broj, format i vrsta papira (sjajni ili mat) i tako odlazi na pozitiv povećavajući postupak.
Kada je proces razvijanje filomova završen, rolna odlazi na printovanje. Odavde je sve lakše i teško da dođe do većih grešaka. Po nalogu (iz “partija liste“) se na printeru unesu svi potrebni paramteri, montira se rolna sa filmovima isto kao i ona sa papirom koja se nalazi u kaseti i jednim klikom sve odlazi u tamnu komoru.
Papir: Ista procedura kao i kod filma, prolazi kroz ogroman rezervoar razvijača podeljen linijama A, B, C, D, E, F, G, H (istovremeno su se radile sve linije, to jest 8 printera), sušenje i konačno sve je spremno za kvalitetnu kontrolu i deo kompleksa pod nazivom Kontrola. MAŠINA ZA RAZVIJANJE PAPIRA i KONTROLA FOTOGRAFIJA
Čovek zadužen na kontrolnom delu je onaj koji nosi odgovrnost za sve što izlazi iz fotolaboratorije. Zaduženje mu je da, iz tamne komore kači papirne rolne na linijama, prekontroliše svaku fotografiju i sam proceni koja fotografija može da ide dalje na pakovanje. One koje su mutne, prazne ili oštećene prilikom izrade, precrtaju se specijalnom olovkom, jednom ili dve crte , kako bi na sečenju mašina zvana „Superpakerica“, pomoću senzora, prepoznala takve kao „nevažeće fotografije“ i kako se ne bi kupcu isporučile i naplatile. Krajnjem korisniku se mutne i prazne fotografije oduzimaju od ukupnog zbira i ne naplaćuju. Fotografije koje nose 2 crte moraju biti korigovane (vraćaju se na ponovnu izradu) jer su prilikom izrade bile oštećene.
ISPORUKA FOTOGRAFIJA Došli smo i do kraja produkcije „Završna obrada“. Papir se u sklopu sa isprintovanim filmom seče na podešenoj mašini zvana „Superpakerica“, koja sama pakuje, lepi cene i šalje papirnu vreću sa izrađenim filmom i fotografijama u deo sistema „Isporuke“. Naravno, svaka vreća i dalje ima svoj kod i zna se gde treba da se šalje i ko će doći po nju.
Prošao je ceo jedan dan i opet je pola sata iza ponoći, treća smena završava svoj radni dan koji preuzima noćna smena. Svaku noć u isto vreme se isčekuje u prvoj (a bilo ih je 3) turi novih 10000 filmova. Kodak je dnevno razvijao preko 30.000 filmova. Od postera, APS-a, studijskih, sudskih i posebnih fotografija koje su se razvijale u „pravoj“ tamnoj komori gde se radilo upravo ono što sada radimo u svetloj komori – Photoshop. Biti tehničar u tamnoj komori je izuzetno lep, naporan ali i kreativan posao. Zbog nastanka digitalne fotografije i smanjene izrade analogne fotografije, najveća fotolaboratorija u Evropi se 2004. godine, zatvorila.
Fotografije snimio Šandor Somkuti, tekst napisala Svetlana Vlaškalić
Datum: 8 Oktobar – mala grupa od 6 odvažnih fotografa sprema se za put od 450km, krajnja destinacija Vlasinsko Jezero , biser juga Srbije. Sve potrebne i nepotrebne stvari spakovane, fotoaparati potrpani i sve je spremno za pokret. Uz priče i šale, vreme brzo prolazi i nakon nekoliko sati putovanja dokopali smo se naše destinacije. Nadmorska visina 1230m, temperatura u minusu, grejanje uz domaću rakiju staru 15-tak godina bila je neizbežna stvar.
Datum: 9 Oktobar – 05:30h, temperatura i dalje u minusu, sve zamrzlo, velika magla. Neko se i dalje greje rakijom a neko toplom odećom. Odlazimo u prvo jutarnje fotkanje. Priroda je izvanredna, čist planinski vazduh i tišina, pravi raj za odmor. Nastaju i prve fotke…
Bez nekog odredjenog plana nastavljamo dalje, odlučujemo da je najbolje da probamo da osvojimo jedan od obližnjih planinskih vrhova. Pronašli smo planinsku stazu i krećemo u nepoznato. Uz put pronalazimo i prve znake imena vrha planine i nadmorske visine.
Na nekom trećem kilometru od asfaltiranog puta nailazimo na osamljeno domaćinstvo, razmenjujemo par reči sa domaćinima i nastavljamo dalje ka cilju.
Barem polovina nas nastavlja uspon, dok se druga polovina odlučuje na lakšu varijantu spuštanja niz planinu. Nestrpljivi da što pre stignemo do samog vrha, nas dvojica tvrdoglavih se odvajamo i započinjemo penjanje van planinskog puta uz strmu planinu, dok iskusniji odlazi lagano već ugaženim planiskim putem. Samim usponom otvara se polako i predivan pogled na jezero i širu okolinu, neko bi se već zadovoljio i ovim ali ne i mi. Nastavljamo dalje…
Već je treći sat prošao kako se penjemo uz ovu planinčinu, a kraj se jos uvek ne nazire, naišli smo na prepreke. Borova šuma nam je naglo preprečila put i sad smo prinudjeni da tražimo novi. Ko nas je samo naterao da krenemo van onog utabanog puta. Okolo su svuda prisutni tragovi divljači, još nam samo treba neka zverka da iskoči i da nam ulepša dan. Vazduha je sve manje. Ne leži vraže, pojavile su se i neke čudne bube.
Srećom nakon nekih stotinjak metara nailazimo na onaj put koji smo napustili još u podnožju planine. Tako je lepo hodati već utvrđenim putem, a i sami vrh se već vidi i izgleda dosta bliže.
Ušli smo skoro u četvrti sat pešačenja, neko se već popeo na sam vrh, a neko i zalegao usput. Ubrzo smo se svi okupili i ovekovečili taj trenutak, osvajanje Granade i samog vrha Vrtopa. Na kraju za ovaj pogled sa samog vrha je vredelo pomučiti se i dobro preznojiti. Usledila je kraća pauza, fotografisanje predela i put pod noge, repriza , ali ovoga puta srećom niz planinu, moram da naglasim planinskim putem.
Lepo proveden dan, u druženju i fotkanju.
Datum: 10 Oktobar – 05:00 još uvek je mrak, napolju se neki oblaci navukli, neki odoše u fotkanje, od bolova sa one planine od juče vratih se u krevet.
10:00 vreme je za pakovanje, vikend je pri kraju i samim tim naš mali foto izlet se uskoro završava. Ostavljamo polako planinu za nama, al ne bi bili mi fotografi da ne nadoknadimo sve one potrošene kalorije u prethodnom danu. Pravac Niš na niskokaloričan ručak od raznog roštilj mesa na kraju začinjen dijetalnim palačinkama. Svi zadovoljni.
I šta reći na kraju, isplati se otići ponekad na neki izlet ako ne zbog fotkanja onda zbog dobre hrane.
U subotu 25. septembra 2010. je održan tadicionalni drugi po redu foto-safari u Perlezu. Safari je odisao odličnom atmosferom uz prisustvo sedamdesetak fotografa iz cele Srbije i Rusije. Susret je počeo u ranim časovima a završio se kasno u noć.Dobar ugođaj priredili su domaćini fotograf Lajoš Mesaroš- Lajči i fotograf Steva Sekerić iz kluba CFFKS.
Ovom događaju su prisustvovali i članovi Fotografskog kluba Vojvodina iz Novog Sada, kojima je ovo bio prvi foto-safari jer je klub mlad. Članovi njih dvanaestak što stalnih, što budućih fotografisalo je motive po pašnjacima perleskog atara, crkvama Perleza, okolini lovačkog doma i begejskim obalama. Pokušavalo se, da se na sve moguće načine, savladaju nepovoljni svetlosni uslovi sumorno oblačnog dana. Nekima je to uspelo više nekima manje, ali su na kraju bili svi zadovoljni uhvaćenim kadrovima.
Pred sam početak ručka priređena je izložba radova sa prošlogodišnjeg foto-safarija. Prvo nagrađenom Jaroslavu Karliku nagradu je uručio delegat FSS Božidar Vitas. Palo je i jedno iskreno priznanje glavnog člana žirija, majstora fotografije Sabo-a, da je prva nagrada i obavezujuća, te da je prvonagrađeni u obavezi da donese pečeno prase. Sada se treba truditi da te nagrade ne mimoiđu , a posle loviti prase po ataru. :)
Na ručku priređenom fotografima u čast (Perleskom «antiholesterolnom» ljutom gulašu)
Jelo se masno i «lovio» se Lav pivare iz Čelareva. Otkud Lav u Perlezu ne pitajte. Jelene su lale davno izlovili.
Druženje kluba nastavilo se u prijatnoj atmosferi kafića u Perlezu, što se vidi i na fotografiji. Moram reći i da je našem klubu na ovom druženju prišlo nekoliko fotografa sa dugogodišnjim iskustvom, više o tome kada se budemo videli na sastanku kluba.
U Francuskom kulturnom centru u Novom Sadu trenutno se može pogledati izložba radova profesora i studenata Akademije umetnosti u Novom Sadu i Fakulteta primenjene umetnosti u Beogradu. Izloženo je dvadesetak fotografija gde najviše dominira «LIFE» fotografija sa prizvukom na francuske čuvene fotografe (Bresson, Robert Doisneau….) u radovima Rine Vukobratović, Sanje Knežević, prof. Željka Škrbića, Darka Stanimirovića, uz još nešto malo izloženih minimalističkih pejsaža u delima Maje Putnik, Nemanje Delja. Tu su još i foto zbeleške o posmatrčima foto izložbi, iz ugla fotografa prof. Branimira Karanovića i Nemanje Maraša koje nam prenose atmosferu izložbi francuskog centra fotografije Arla.
Kako piše prof. Dubravka Lazić u katalogu ovo je već «drugi put da Akademija umetnosti u Novom Sadu uz pomoć Francuskog kulturnog centra iz Novog Sada organizuje posetu najatraktivnijem festivalu fotografije danas – RENCONTRES u Arlu, gradiću situiranom na jugu Francuske u Provansi.»
Ove stručne ekskurzije katedri za fotografiju svakako i nama posetiocima izložbe prenose duh Arla i Provanse, zabeležen na fotografijama prezentovanim u Francuskom kulturnom centru. Vredi pogledati i osetiti na trenutak ono što su autori doživeli