Umro je u devedest prvoj godini života Tomislav Peternek, najveći i najzačajniji fotograf Srbije, ali i sa prostora bivše Jugoslevije. Izvršio je veliki uticaj na sve fotogafe, pomerivši granice fotografije u Srbiji na nove kote, koje neće biti lako dostignute u budućnosti. Dosezao je fotografijama visine Magnumovih fotografa, pa je često i sa pravom govoreno da je on „srpski Henri Cartier Bresson“, zbog uticaja koji je izvršio na srpsku i jugoslovensku fotografiju.
Svoje fotografsko stvaralaštvo započinje u novinskoj fotografiji, 1954. godine, došavši u Kragujevac, u redakciju lokalnog lista „Svetlost“, a profesionalno završava kao dugogodišnji urednik fotografije u NIN-u, gde je uradio preko 700 naslovnih strana. Njegovim odlaskom, danas se, posle sedamdeset godina, zatvara stvaralački kružni ciklus, koji je ovenčan mnogim nagradama i priznanjima profesionalnih udruženja i države Srbije.
Toma je uvek sa ponosom govorio da je fotograf amater, i pored bogatog profesionalnog rada, amater u izvornom smislu ljubitelja fotografije, koga ta ljubav svih ovih godina nije napuštala, i koju je uspešno prenosio na mlade fotografe.
Možda bi taj život s fotografijom najbolje opisale reči da je on stvaralac sa najviše „ikoničkih“ fotografija u jugoslovenskoj i srpskoj fotografiji. Ikoničkih u smislu prepoznatljivosti, vremenskoj nepromenjivosti, dometima i uticaju na dokumentarnu fotografiju.
Osobene po zabeleženom trenutku nekog događaja, fotografije Tomislava Peterneka počinju da žive, nezavisno od autora, i samog događaja. One postaju metafizički pokazatelj samog događaja, kroz likovno oformljenu priču, sveobuhvatnu i esencijalnu. Posle više decenija, naše kolektivno sećanje na događaj postoje onakvo kakvim ga je video i zabeležio objektivom Tomislav Peternek.
Takvi su primeri zemljotresa u Skoplju i Crnoj Gori, poplave u Metkoviću, studentskih demonstracija šezdeset osme u Beogradu, ratova na prostorima bivše Jugoslavije devedesetih, NATO bombardovanja 1999. i dr. Zato su njegove izložbe, ponovo postavljene posle pedeset godina, postale izložbe kolektivnog sećanja, a takve su na primer ona iz 2013. godine o zemljotresu u Skoplju, održana u tom gradu, i ona u Domu omladine u Beogradu, iz 2018. o studentskim protestima šezdeset osme godine.
Ali nije Toma imao sluha samo za velike ljudske nesreće i društvene promene. Ponajpre je video običnog, malog čoveka, njegovu životnu priču, socijalnu patnju, veselje i radost i potrebu da ga učini vanvremenskim.
Nije zaslužio Peternek divljenje samo za domete koje dostigao svojim fotografijama. Zaslužio je i za edukativni rad kakav je bio u Institutu za novinarstvo, posle koga su mnogi foto-amateri postali profesionalci, a neretko kasnije i nosioci najviših umetničkih zvanja. Danas skoro da nema redakcije gde ne radi kao foto-reporter neki od njegovih bivših đaka. To je bila svojevrsna škola novinske fotografije, u doba kada se to nije izučavalo na fakultetima bivše Jugoslavije.
Sećaće se Tomislava Peterneka u svim fotografskim udruženjima, foto-klubovima, foto-grupama, u kojima je uvek bio spreman da pomogne, održavši predavanje, učestvujući na foto-kursevima, otvarajući i selektujući izložbe, ili pak nalazeći reč koja podstiče, savetuje, inspiriše za dalji fotografski rad.
Posebno danas tuguju članovi Fotografskog kluba Vojvodina, čije je sve klupske izložbe otvarao, i rado gostovao u klubu. Pojedini kadrovi televizijskog serijala o Tomislavu Peterneku snimljeni su na njegovom predavanju našim članovima. Učinio nam je čast što je 2013. godine prihvatio da bude Počasni član Fotografskog kluba Vojvodina. Bio je gostujući predavač na višem kursu koji je naš klub organizovao.
Fotografski klub Vojvodina je predložio da se prva nagrada za životno delo Foto saveza Srbije dodeli Tomislavu Peterneku 2019. godine, na skupštini FSS u Kragujevcu, što je i usvojeno.
Mnogo puta sam bio u prilici da sa Tomom razgovaram o fotografiji, da upijam njegova razmišljanja i životno iskustvo, anegdote, lepe strane fotografskog rada, da pišem o njegovim izložbama, da čujem savet ili se raspitam preko telefona za njegovo zdravlje. Neizbežno je bilo pitanje: „Šta ima u Novom Sadu, Vojvođani, kako radi klub?“
Tužan zbog tvoje smrti, a ponosan na prijateljstvo sa tobom, večna ti slava i hvala!
Milovan Ulićević